Saadi Širazi
Autor: Memić A.
Ljepota čovjeka ogleda se u njegovim riječima
“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” Kur'an: 49:11
Poznati filozof i rimski imperator Marko Aurelije u svom poznatom djelu “Samom sebi” piše: “Kakve su ti uobičajene misli, takva je narav tvoje duše.” Čovjek govori o onome što vidi oko sebe, a način na koji govori o svijetu zavisi od njegovog unutrašnjeg stanja. Ako je čovjek optimista, njegov optimizam nije vezan samo za ishode određenih životnih situacija, već se pozitivnost koju nosi u sebi reflektira na sve drugo što radi – na način govora, ponašanja i odnosa prema sebi i drugima.
Čovjek koji ima mir u sebi sabran je, blag i lahak i sebi i drugima. Takva osoba je poželjna u društvu, rado viđena i tražena za prijatelja. Ljudi koji posjeduju prirodni optimizam duše šire svoju pozitivnu energiju na druge, a to se najbolje očituje kroz riječi i način obraćanja. Oni koji su zadovoljni sobom i svojim životom ne bave se neprestano životima i manama drugih ljudi. Ono što nose u svojoj duši izgovorit će na najljepši način, nastojeći pronaći razumijevanje čak i za očite slabosti drugih.
Ružan govor i posljedice na ljudsko srce
Niko nije savršen. Jedino je Allah Uzvišeni potpuno savršenstvo bez ikakvog nedostatka. Ljudi su slaba i povodljiva bića, ali čovjek ipak može odgajati svoju dušu. Odgoj duše često je težak, spor i dug proces, obilježen izazovima, padovima i uspjesima. Oplemenjivanje duše podrazumijeva uzdržavanje od ružnog govora u svakom kontekstu. Prvi korak u odgoju duše jeste upravo odricanje od ružnih riječi.
Ružan govor čini da srce izgubi mekoću, a lice ljepotu i svjetlost. Takav govor u svakodnevnom životu doprinosi tvrdoći srca i nedostatku samilosti prema ljudima. Time odbijamo ljude od sebe, što vodi ka izolaciji i otuđenosti, a nerijetko i ka usamljenosti, depresivnosti i melanholiji. Čovjek ima potrebu za drugim ljudima, za blizinom i toplinom u odnosima. Najbrži način da budemo odbačeni od plemenitog društva koje hrani našu dušu jeste upućivanje grubih, neprimjerenih i uvredljivih riječi.
Često čujemo izreku: “Ljepota je u očima posmatrača.” Isto važi i za ono ružno što imamo potrebu isticati kod drugih. Onaj koji govori o nečemu ili nekome načinom na koji govori o tome zapravo pokazuje kakav je on sam. Zrela i razumna osoba nikada se neće svjesno rugati drugima. Međutim, upravo ono što nesvjesno činimo, a uopće ne doživljavamo kao pogrešno, najčešće je ono čega se trebamo najviše čuvati.
Zašto je ismijavanje drugih postalo svakodnevnica?
Svaku osobu kada pitate da li je loše ismijavati druge, odgovorit će potvrdno. Zašto onda tako često ismijavamo druge, kudimo ih uzdižući sebe i nemamo kulturu lijepog obraćanja? Za preispitivanje nesvjesnih i automatiziranih reakcija u odnosu prema drugima potrebna je posebna svijest o sebi, drugima, društvu u kojem živimo, ali i svijest o Allahu, Stvoritelju svega, te o posljedicama neprimjerenog ponašanja i govora.
Mnogo neprimjerenog govora, podrugljivosti i obilježavanja ljudi različitim nadimcima postalo je dio svakodnevne kulture i svakodnevnog komuniciranja, često pod firmom šale i bliskosti. Podrugivanje drugima nerijetko se uopće ne doživljava kao negativan način karakteriziranja ljudi. Često se maskira u brutalnu iskrenost ili želju da se osoba kojoj su upućene podrugljive riječi “motivira” da bude bolja i da se popravi. Zaboravljamo da se savjet, dobronamjerna kritika i iskrena pomoć u velikoj mjeri razlikuju od javnog ismijavanja i ponižavanja drugih.
Nadimci među djecom i osjećaj superiornosti nad drugima
Primjerice, nijedan roditelj neće podučavati niti poticati svoje dijete da se podruguje drugima. Međutim, ako se djetetu stalno ističe njegova posebnost i superiornost u odnosu na druge, ono od rane mladosti može razviti sklonost da svoje vršnjake posmatra s visine i tretira ih podrugljivo zbog bilo čega što se razlikuje od njega samog. Mlada osoba koja nije naučena da prihvata različitosti među ljudima sklona je ismijavanju drugih upravo zbog vlastite duševne uskosti i niske tolerantnosti prema drugačijem. Takav odnos prema ljudima ne završava uvijek samo na verbalnom omalovažavanju, već može prerasti i u ozbiljnije oblike nasilnog ponašanja.
Kada se govori o odgoju djece u pogledu ružnog govora, svako dijete koje zadirkuje i ismijava svoje vršnjake često se automatski posmatra kroz pretpostavku da se i u kući prema njemu roditelji ili drugi članovi porodice ponašaju na isti način. Međutim, to ne mora biti i nije uvijek tačno. Može se desiti da dijete u kući nikada ne čuje nijednu ružnu riječ, a da opet bude ono koje svoje vršnjake zlostavlja na različite načine. To ne znači ni da je dijete loše, niti da urođeni poremećaj ličnosti.
Naprotiv, način na koji se roditelji odnose prema djetetu ogleda se i u tome da li mu usađuju osjećaj više vrijednosti u odnosu na druge. Ako ga tretiraju kao centar svijeta i razvijaju u njemu osjećaj superiornosti nad drugima, nesvjesno mu razvijaju i sklonost ka dokazivanju vlastite moći nad ljudima oko sebe. Svaki čovjek treba od rane mladosti biti svjestan da su svi ljudi međusobno različiti i da ljudske duše istinski poznaje samo Allah. Baš kao što se i u navedenom ajetu kaže: “…možda su oni bolji od njih…”
Kritiziranje drugih, ružni nadimci i razaranje ljudskog dostojanstva
Stalno kuđenje drugih ima dvojake negativne posljedice. Ako neprestano kritiziramo druge ljude, učinit ćemo da se oni udalje od nas, da nas počnu izbjegavati i da sami sebi pokvarimo ugled i kod Allaha i kod ljudi. S druge strane, stalno kritiziranje drugih, njihovih postupaka i mišljenja, razara osobu kojoj su takve riječi upućene. Ono uništava samopouzdanje, osjećaj vlastite vrijednosti i postepeno podriva lični integritet. Prema predajama, slomiti ljudsko srce i svjesno nanijeti bol drugome teži je grijeh nego srušiti Ka'bu.
Neprimjereni nadimci kao obilježje za cijeli život
Kada se govori o ružnim nadimcima, oni su gotovo potpuno normalizirani u našem svakodnevnom govoru. Nadimci koje društvo daje nekoj osobi mogu se toliko sroditi s ljudima kojima su pripisani da se kroz vrijeme njihovo pravo ime gotovo potpuno zaboravi. Takvi nadimci najčešće se vežu za nečiju fizičku osobinu, karakter, porijeklo, manu ili neku životnu okolnost, a ljudi često i ne razmišljaju koliko duboko mogu povrijediti osobu kojoj su namijenjeni.
Posebno je opasno kada se čovjek toliko navikne na ponižavajuće obraćanje da ga počne doživljavati kao nešto sasvim normalno. Riječi koje slušamo o sebi od najranijeg djetinjstva postaju naš unutarnji glas u budućnosti. Način na koji nas drugi nazivaju nerijetko oblikuje način na koji ćemo jednog dana gledati sami sebe, ali i način na koji ćemo govoriti o drugima. Zato nadimci nisu bezazlena šala onda kada u sebi nose ismijavanje, omalovažavanje i poniženje.
Čovjek može zaboraviti mnoge događaje u životu, ali riječi koje su ga istinski povrijedile često pamti cijelog života. Nekada jedna izgovorena riječ ostavi dublji trag na srcu nego godine šutnje. Zato je ljepota vjernika, osim u njegovim djelima, i u blagosti njegovog govora, jer srce koje je ispunjeno dobrotom ne traži da ponižava druge kako bi uzdiglo sebe.