U tradicionaknim društvima poput našeg, duboko je ukorijenjena izreka: „Majka odgaja, a babo se sluša.“ Ona se često izgovara kao samorazumljiva istina, bez potrebe za dodatnim objašnjenjem ili kritičkim preispitivanjem. Tokom generacija, ova rečenica oblikovala je porodične odnose i uspostavila jasnu, gotovo neupitnu podjelu uloga: majka se percipira kao emocionalno dostupna, bliska i odgojna figura, dok se otac doživljava prvenstveno kao autoritet čija se riječ ne dovodi u pitanje. Međutim, nameće se važno pitanje – da li je ovakav model uistinu utemeljen u islamskom učenju ili je riječ o kulturološkom obrascu koji se vremenom pogrešno poistovjetio s vjerom?
Otac kao autoritet, majka kao odgajateljica
U praksi, ovakav odnos često rezultira time da se majci povjerava, od nje traži savjet, razumijevanje i utjeha, dok se otac poštuje, ali mu se rijetko pristupa s unutarnjim pitanjima, dilemama i strahovima. Emocionalna distanca između oca i djeteta nerijetko se opravdava „takvim odgojem“, tradicijom, pa čak i religijom. Ipak, pažljivije sagledavanje islamskih izvora pokazuje da ovakav model ne predstavlja cjelovitu sliku islamskog roditeljstva, već prije odraz društvenih okolnosti i naslijeđenih obrazaca ponašanja.
Takva podjela uloga dugoročno stvara neravnotežu: majka preuzima gotovo sav emocionalni i odgojni teret, dok otac ostaje formalni autoritet, često bez stvarne uključenosti u unutarnji svijet djeteta.
Kur’anski model odgoja: Lukman kao otac-odgajatelj
Kur’an, kao temeljni izvor islamskog učenja, nudi jasan i snažan primjer očinske odgojne uloge kroz kazivanje o Lukmanu i njegovim savjetima sinu. Ovdje ne nalazimo hladnog, distanciranog oca koji samo izdaje naredbe, već roditelja koji savjetuje, objašnjava, opominje i vodi. Lukman se sinu obraća riječima: „O sinko moj“, što jasno ukazuje na emocionalnu bliskost, blagost i odgoj zasnovan na odnosu, a ne na strahu ili prisili.
Nakon govora o tevhidu, Lukman naglašava važnost poštivanja roditelja, posebno majke, čime Kur’an uspostavlja jasnu hijerarhiju vrijednosti. Međutim, istovremeno potvrđuje i aktivnu, nezamjenjivu ulogu oca u prenošenju moralnih, duhovnih i društvenih principa. Otac nije samo onaj koji „presijeca“, već onaj koji poučava, usmjerava i gradi svijest djeteta.
Kako je očinska uloga postala sužena?
U bosanskom društvenom kontekstu, očinska odgojna uloga vremenom je značajno sužavana. Historijske prilike, ratovi, ekonomski pritisci i uvjerenje da je majka „prirodno“ predodređena za odgoj djece doveli su do toga da se otac svede na ulogu hranitelja i disciplinara. Odgoj je često prepuštan majkama, dok se očev autoritet čuvao bez stvarne prisutnosti.
Takav model proizvodi paradoks: majka nosi najveći teret odgovornosti, ali bez pune podrške i autoriteta, dok otac zadržava autoritet bez emocionalne uključenosti. Posljedice ove neravnoteže najčešće snose djeca, koja odrastaju uz emocionalno odsutnu očinsku figuru i preopterećenu majku.
Roditeljstvo u islamu kao zajednička odgovornost
Islam roditeljstvo posmatra kao zajednički emanet. Kur’an i sunnet jasno ukazuju da su oba roditelja odgovorna za povjereno im dijete. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.“ Ova odgovornost ne odnosi se samo na materijalnu sigurnost, već prvenstveno na moralni, duhovni i emocionalni odgoj.
Otac, poput majke, ima ključnu ulogu u oblikovanju djetetove ličnosti. Njegov lični primjer, dosljednost, pravednost i način ophođenja prema drugima ostavljaju dubok trag u djetetovom razvoju. Djeca najviše uče posmatrajući, a ne slušajući apstraktne naredbe.
Snaga očeve dove i emocionalne prisutnosti
Posebno je važno naglasiti snagu očeve dove. Iako se u javnom diskursu češće ističe majčinska dova, i dova oca nosi izuzetnu težinu. Zadovoljstvo roditelja usko je povezano s Allahovim zadovoljstvom, zbog čega roditelji nose veliku odgovornost da njihove riječi, stavovi i dove budu izvor dobra, a ne tereta za djecu.
Emocionalna prisutnost oca ne umanjuje njegov autoritet – naprotiv, ona ga učvršćuje. Autoritet koji se gradi na povjerenju, razumijevanju i dosljednosti dugotrajniji je i zdraviji od onog koji se temelji na strahu.
Zaključak
Izreka „majka odgaja, a babo se sluša“ više govori o tradiciji nego o islamskom učenju. Islam ne poznaje emocionalno odsutnog oca niti odgoj bez dijaloga. On poznaje ravnotežu, zajedničku odgovornost i međusobno dopunjavanje roditeljskih uloga.
Vrijeme je da se ova izreka preispita – ne kako bi se umanjila nezamjenjiva uloga majke, već kako bi se ocu vratilo mjesto koje mu, i prema vjeri i prema savremenim spoznajama, s pravom pripada. Otac ne treba biti samo onaj koji se sluša, već i onaj koji savjetuje, razumije, vodi i odgaja. Samo takav odnos može izgraditi porodicu kao prostor sigurnosti, ravnoteže i zdravog razvoja djeteta.
Izvori:
Ivaniš, M. (2025). Uključenost očeva u odgoj djeteta
Završni rad, Sveučilišni prijediplomski studij Engleski jezik i književnost i Pedagogija, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci
https://preporod.info/bs/article/14094/jesu-li-ocevi-vazni
Nermina Ljubijankić: “Jesu li očevi važni?” Objavljen: 24.01.2020. u 15:00; Pristupljeno:11.02.2026. u 9:15