Hz. Alija
Adolescencija je razdoblje dubokih unutrašnjih promjena. Mladić ili djevojka više nisu djeca koja bez pogovora prihvataju naredbu, ali još uvijek nisu ni potpuno zrele osobe. Upravo u tom prijelaznom prostoru razvija se snažna potreba za priznanjem, dostojanstvom i dokazivanjem vlastite ličnosti. Kada ta potreba ostane nezadovoljena, posljedice mogu biti ozbiljne – kako za pojedinca, tako i za porodicu i društvo.
Neuvažavanje adolescenta kao uzrok unutrašnje pobune
Mlada osoba bez obzira kojeg je spola, čija ličnost nije cijenjena od strane oca, majke i društva u dubini svoje duše nosi osjećaj poniženja i manje vrijednosti. Taj osjećaj ne nestaje sam od sebe. On postaje pokretač ponašanja. Takav adolescent pokušava na svaki način privući pažnju i dokazati se u krugu porodice i društva.
Ako mu se to ne omogući kroz zdrave i prihvatljive kanale, postoji opasnost da će priznanje tražiti kroz pogrešne izbore. Mlada osoba koja nije uvažavana i voljena najprije u svom domu ali i ako ne naiđe na prihvatanje od sire zajednice kreće putem potpunog otpora prema svim društvenim normama i oblicima društveno poželjnog ponašanja. Uslijed revoltiranosti može posegnuti za ozbiljnim prijestupima. Opasnost nije samo u pojedinačnoj grešci, nego u procesu koji vodi ka moralnom sunovratu.
Neuvažavanje ličnosti jedan je od glavnih činilaca koji uzrokuju nepristojnost i zastranjenje mladih. Roditelji koji iz sujete i osionosti vrijeđaju i ponižavaju svoju djecu stvaraju preduvjet za pojavu bijesa i revolta. U ekstremnim situacijama, javno ponižavanje, psovke i grubi ukori mogu izazvati snažan osjećaj osvete i dovesti do pogubnih postupaka s nenadoknadivim posljedicama.
Adolescenti reagiraju različito: neko pati u tišini, neko postaje grub, neko napušta dom, a neko razvija otvoreni bunt. No korijen je često isti – povrijeđeno dostojanstvo.
Savremena psihologija o položaju mladih
Savremena psihologija potvrđuje ove uvide. Zapadni naučnici dio poremećaja u ponašanju adolescenata, njihovu svojeglavost i buntovništvo, povezuju sa zanemarivanjem njihovog društvenog položaja. Mladi se često osjećaju kao da im je uskraćeno mjesto koje zaslužuju.
Američki psiholog Louvin, položaj mladih poredi sa položajem manjina – između dva svijeta, djetinjstva i odraslosti, a da ne pripadaju u potpunosti ni jednom ni drugom. Od njih se traži da budu razumni i odgovorni poput odraslih, ali im se istovremeno uskraćuje autonomija i priznanje.
U porodici se ova nepravda često ogleda u rečenicama poput: „Ti ćeš uvijek biti moje malo dijete.“ Iako izgovorena iz nježnosti, takva poruka adolescentu može teško pasti jer negira njegovu potrebu za rastom i potvrdom.
Uvažavanje adolescenta u islamskoj pedagogiji
Islamska pedagogija daje snažan naglasak na poštivanje ličnosti mladih. U djelu Nehdžu-l-belaga prenosi se misao hazreti Alije:
„Ukazati išaretom razumnom čovjeku na grešku djelotvornije je od otvorenog prijekora.“
Ova izreka otkriva duboko razumijevanje ljudske psihe. Adolescenata ne treba javno lomiti, već mudro usmjeravati. U istom djelu prenosi se i upozorenje:
„Pretjerivanje u ukoru rasplamsava plamen svojeglavosti.“
Stalna i gruba kritika ne proizvodi poslušnost – ona proizvodi prkos. Ponavljani prijekori ne popravljaju karakter, nego ga otvrdnu. Adolescenti, posebno oni osjetljiviji i ponosni kakvi jesu, mogu iz prkosa nastaviti s pogrešnim ponašanjem samo da bi sačuvao osjećaj vlastite vrijednosti.
Metoda savjeta: primjer Lukmana
Kur’anski ajet donosi poseban pedagoški model:
„Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: ‘O sinko moj…’“ (Lukman, 13)
Nije rečeno: naredio mu je. Nije rečeno: ukorio ga je. Rečeno je: savjetovao ga je.
Ova nijansa je suštinska. Savjet podrazumijeva uvažavanje. On priznaje razumnost drugog. On ne ponižava, ne vrijeđa i ne lomi dostojanstvo. Bog, spominjući da je Lukman savjetovao sina, jasno ukazuje na metod – blag ton, toplinu i poštovanje ličnosti adolescenta.
Svi ajeti koji se odnose na Lukmana i njegovog sina nastavljaju sa: “O snko moj..” U ovakvom pristupu očigledno nema nadmenosti i oholosti odgajatelja. Nema ponižavanja onoga kome se udjeljuje savjet. Nema ni naznake vrlo poznatog nam pristupa u savjetovanju koji odiše omalovažavanjem po principu “Ja znam ti ne znaš” “Još si ti nezreo, kad budeš u mojim godinama vidjet ćeš..”
Kroz pristup plemenitog Lukmana vidljiv je metod dopuštanja slobode izbora mladoj osobi. Plemeniti Lukman svaki svoj savjet započinje upravo ovom čuvenom sintagmom koja glasi “O sinko moj..”
Tako Lukman uči roditelje svih generacija do Sudnjeg dana da ne nameću svoja iskustva i svoja znanja mladim ljudima već da im ostave prostora da suslušaju ponuđeni savjet pa da izaberu da li će poslušati ili ne.
Lijep pristup u komunikaciji sa ljudima općenito a posebno adolescentima je već početna garancija uspjeha. Savjete omladini treba dati iskreno i bez zastrašivanja posljedicama u budućnosti.
Razlika između djetinjstva i adolescencije
Važna razlika između odgoja djece i adolescenata jeste metoda pristupa. Dijete zbog mentalne nezrelosti treba jasne i nedvosmislene naredbe. Rečenica „Uradi to!“ u određenoj dobi mora imati prizvuk autoriteta.
Međutim, nakon djetinjstva oblik bespogovorne naredbe se napušta. Adolescencija zahtijeva obrazloženje. Roditelj treba govoriti: „Da sam na tvom mjestu, ja bih uradio to i to, jer…“ Takav pristup priznaje intelektualne sposobnosti mladog čovjeka i jača njegovu moć rasuđivanja.
Savjet uz obrazloženje podrazumijeva prešutno priznanje njegove zrelosti. Time se adolescent osjeća cijenjenim i lakše prihvata upute.
Postupnost i blagost u kritikovanju
Blagost ne znači odsustvo odgoja. Ona znači mudrost u pristupu. Kritika treba biti:
-
rijetka, a ne stalna
– samo u situacijama kada je to zaista neophodno i kada će biti konstruktivno za buduće postupanje mlade osobe.
-
konkretna, a ne opća
– treba jasno ukazati na grešku u datoj situaciji i objasniti mladoj osobi zašto je određeni postupak pogrešan.
-
izrečena nasamo, a ne pred drugima
– naravno da kritika pred drugima ruši dostojanstvo i emocionalnu stablinost mlade osobe. Posebno ako kritika dolazi od roditelja prema kojem je dijete posebno osjetljivo. Kritiziranje pred drugima je neoprezan i okrutan način ogoljavanja djetetovih slabosti i vodi ka ogorčenosti i udaljavanju od roditelja. Kritika izrečena u prisustvu drugih čak i u šali je ipak štetna ma koliko ta treća osoba bila bliska. Ona onemogućava adolescenta da se opravda zbog pristojnosti i nastale neugodne situacije. Također bitno je naglasiti da kritiziranje svog djeteta pokazuje nemoć roditelja pred djetetom ali i dovodi u neugodan položaj treću osobu koja sluša kritiku upućenu toj mladoj osobi.
-
usmjerena na djelo, a ne na ličnost
Ako se greška ukaže aluzijom i na učtiv način, velika je vjerovatnoća da će adolescent sam ispraviti postupak kako bi sačuvao svoje dostojanstvo. Suprotno tome, javno poniženje može proizvesti suprotan učinak – inat, tvrdoglavost i udaljavanje od roditelja.
Nerijetko su roditelji ustvari posljednje osobe kojima se djeca obraćaju za savjet. Tamo gdje nema uzajamnog poštovanja, nema ni povjerenja. Međutim, u porodicama gdje roditelji traže mišljenje svoje djece, savjetuju se s njima i priznaju njihovu vrijednost, adolescenti su spremniji otvoriti srce i potražiti pomoć.
Za kraj: Komunikacija između savjeta i poniženja
Uvažavanje adolescenta nije popustljivost, već svjesno čuvanje njegovog dostojanstva. To je najbolja preventiva protiv zastranjenja i najsigurniji put ka emocionalnoj i moralnoj zrelosti.
Gruba i stalna kritika može proizvesti upravo ono čega se roditelji najviše boje – bunt, prkos i udaljavanje. Blag savjet, obrazložena uputa i poštivanje ličnosti otvaraju vrata srca.
Adolescent ne traži savršenog roditelja. On traži roditelja koji ga vidi, čuje i poštuje. Uvažavanje njegove ličnosti nije samo pedagoška preporuka – to je temelj zdravog odgoja i snažne, stabilne porodice.