Prema mišljenju Ibn Sīnāa mjerilo vrline i poročnosti morala je svojstvo (malakah) “uravnoteženosti, umjerenosti” (tawassut, i‘tidāl).
Umjerenost – kako smo o njoj govorili prilikom obrađivanja misli Fārābīja – se upotrebljava za moralno svojstvo koje se nalazi između dva kontrarna moralna svojstva, naime između dvije krajnosti (ifrāt wa tafrīt).
Samo javljanje djela sa atributom umjerenosti nije mjerilo vrline I poročnosti. Zapravo javljanje umjerenog djela mora da se u duši ustali (malakah). Principi moralnih vrlina kod Ibn Sīnāa, kao i kod Aristotela i Fārābīja, su četiri stvari: čednost (‘iffat), mudrost (hikmat), hrabrost (shajā‘t) i pravednost (‘adālat). Čednost se sastoji od uravnoteženog oblika u moći strasti, kao što su užici braka, hrane i odjeće. Hrabrost je uravnoteženi oblik u moći srdžbe, npr. u strahu, srdžbi, tuzi, zlobi i zavidnosti.
Mudrost je uravnoteženi oblik u moći upravljanja (quwwa’I tadbīriyya), s njime se ne misli na spekulativnu mudrost, već na umjerenost u ovosvjetskim djelima, poduzimanjima. Naime misli se na praktičnu mudrost.
A pravednost se sastoji od usavršavanja ponaosob svake od ove tri moći i postizanja uravnoteženog oblika u sva tri. Ustvari čovjek ima tri moći: moć strasti, moć srdžbe i moć upravljanja, a na osnovu njih postoje i tri vrline: čednost, hrabrost i mudrost. Vrlina koja obuhvata ove tri vrline je četvrta vrlina koja se naziva “pravednost”.
Sporedne vrline proizlaze iz ovih principa: naime druge vrline ili su vrste ovih vrlina ili su složene od njih; kao što se darežljivost, zadovoljnost sa malim, odanost, ambicioznost i skromnost vraćaju na čednost i uravnoteženost u moći strasti; a strpljivost, blagost i plemenitost na hrabrost i uravnoteženost u moći srdžbe; razboritost, ispravnost, stid i pronicljivost se vraćaju na mudrost i uravnoteženost u moći razlikovanja (quwwa’i tamyīziyya).
Ibn Sīnā je u poslanici “Poslanica o etici” (Risālatu fi-l-akhlāq) definirao sve moralne vrline riječima: Čednost je udaljenost od slijeđenja strasti i osjetilnih stvari, kao što su hrana, piće i spolni užitak, zapravo stavljanje pod kontrolu toga I upravljanje sa moći strasti na osnovu ispravnih misli i razuma.
Strpljivost je očuvanje duše od padanja pod utjecaj bola i nedaće tako da je odvraćaju od slijeđenja presude razuma. Hrabrost je preduzimanje radnji ili poslova koje su prilikom pojave nedaće ili bola ili u slučaju prijetnje opasnosti potrebni radi suočavanja s njima.
Mudrost je percipiranje stvari koja je posao čovjekovog razuma, bez greške I posrtanja, posredstvom dokaza i pouzdano istinitih argumenata.
Skromnost je odvraćanje duše od oholjenja prema svojim istovrsnicima i hvalisavosti prema njima zbog zadivljenosti svojim tijelom ili dušom, uviđajući da je čovjek biće koje je protkano nedostacima, nepravednošću i slabostima.
Razboritost je djelovanje u svakodnevnom životu tako da se bude bliže sigurnosti i dalje od štete.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.