Prijateljstvo kao krepost i nužnost za život — Aristotelova i islamska percepcija 1. dio

 

 

 

“Prijateljstvo je krepost ili sadrži krepost, a uz to je najnužnije za život.”
(Aristotel, Nikomahova etika, 1155a, 196, 1970.)

Šta je prijateljstvo prema Aristotelu?

Aristotel naglašava da je prijateljstvo ključni dio ispunjenog i smislenog života. Ono nije samo društvena vještina, već duboka moralna vrlina koja oblikuje naš karakter i naše odnose prema drugima. Prijateljstvo podrazumijeva sposobnost da pridobijemo, zadržimo i njegujemo iskrene odnose s drugim ljudima, što zahtijeva poštovanje, povjerenje i emocionalnu zrelost. Najvažniji način za razvoj pravog prijateljstva jeste vlastitim primjerom — kroz naše ponašanje, postupke i spremnost da budemo iskreni i dosljedni.

Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće i ne može živjeti ispunjeno kao izolovana jedinka. Kao što biljke ne mogu opstati bez sunca, tako ni ljudi ne mogu duhovno i emocionalno napredovati bez prijateljstva, koje djeluje kao duhovni i emocionalni oslonac u životu.

Pravo prijateljstvo nije slučajnost niti proizvod povoljne društvene prilike. To je rezultat dubokog međusobnog prepoznavanja, moralne zrelosti i duhovne bliskosti. Kroz takav odnos čovjek u potpunosti spoznaje svoju prirodu, granice i vrline, jer prijatelj je ogledalo koje nam pomaže da bolje razumijemo sebe.

Kako graditi pravo prijateljstvo?

Prijateljstvo se ne gradi preko noći. Potrebni su strpljenje, iskren trud, vrijeme i međusobno upoznavanje. Nakon inicijalnog povezivanja, posvećenost i kontinuirani trud su ključni da se prijateljski odnos održava i produbljuje. Pravo prijateljstvo zahtijeva od nas da budemo dosljedni, da uvažavamo i poštujemo različitosti, da budemo spremni na žrtvu i uzajamnu podršku.

Aristotel nas podsjeća da pravi prijatelj ostaje uz nas u sreći i nesreći, ne tražeći ništa zauzvrat osim iskrene naklonosti i poštovanja. Iskrenost i dosljednost u riječima i djelima temelj su svakog trajnog prijateljstva. Pravi prijatelji ne govore iza leđa, ne omalovažavaju, niti traže korist; oni su tu da budu podrška, ogledalo i savjet, jačajući našu savjest i karakter.

Zašto je prijateljstvo nužno za život?

Aristotel tvrdi da je prijateljstvo neophodno za sreću i emocionalno ispunjenje. Čak ni osoba sa svim materijalnim dobrima neće biti istinski sretna ako nema prijatelje. Ljudi su društvena bića; sreću, uspjeh, ali i tugu želimo dijeliti s drugima.

Kao što je prethodno naglašeno, glavna karakteristika čovjeka je društvenost. Aristotel u svom djelu Politika navodi da je čovjek političko biće. To u najširem smislu znači da je čovjek društveno biće koje nikako ne može živjeti u neprestanoj izolaciji. Dalje, Aristotel navodi da čovjek koji živi sam, van zajednice drugih ljudi, može biti samo ili Bog ili životinja. Poznato je iz prirode da je većina životinjskih vrsta duboko ovisna o svojoj zajednici.

U kontekstu čovjeka, islam nas uči da je čovjek također društveno biće. Smisao života i svoju svrhu pojedinac najbolje može realizirati unutar zajednice, podupirući i pomažući druge, te stičući znanje i iskustvo od drugih. Ne treba zanemariti prava i potrebe pojedinca koje kao takav može ostvariti samo u zajednici sa drugima.

Islamski autoriteti o važnosti zajedništva

Najveći autoriteti u islamskoj misli, tradiciji i sociologiji dali su nam bezvremenske definicije ljudske prirode.

Ebu Hamid Muhamed El-Gazali u svom Ihya'u navodi:
“Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće i njegovo duhovno i svjetovno savršenstvo ne može se ostvariti izvan okvira zajednice. Bez društvenih veza i međusobne potpore, njegov razvoj ostaje nepotpun.”
(Ebu Hamid Muhamed El-Gazali, Ihya’ Ulum al-Din, Knjiga o društvenim dužnostima)

Ibn Sina, filozof, enciklopedista i rodonačelnik psihologije, također govori o društvu kao neizostavnom faktoru čovjekove emocionalne, duševne, duhovne i fizičke stabilnosti i zdravlja:
“Duša dostiže svoju puninu samo kroz harmoniju i povezanost s drugim ljudima. Kao što je tijelo sastavljeno od dijelova koji međusobno djeluju, tako i čovjekova sreća ovisi o životu u zajednici.”
(Ibn Sina, Kitab al-Shifa (Knjiga ozdravljenja), dio o filozofiji duše i društvu)

Ibn Haldun, poznati historiograf i sociolog, kaže:
“Čovjek je stvoren da živi u društvu; društvene veze su ključ opstanka i napretka. Pojedinac bez zajednice ne može održati svoju sigurnost, moralni integritet ni prosperitet.”
(Ibn Khaldun, Muqaddimah (Predgovor))

Literatura:

1. Aristotel, Nikomahova etika, izdavač Kultura, Beograd, 1970.

2. Aristotel, Politika, izdavač Globus, Zagreb, 1988.

3. Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, Ihja’ Ulum ad-Din (Oživljavanje vjerskih znanosti), izdavač Bookline, Sarajevo, 2009.

4. Mustafa Spahić, Sociologija, Bosanski kulturni centar (BKC), Sarajevo, 1999.