Neil Gaiman
Društvena dimenzija bajki: kritika društva
Bajke su oduvijek bile više od puke zabave. One su imale snažnu društvenu funkciju, služeći kao refleksija tadašnjeg društva i kritika društvenih nepravdi. Na primjer, “Pepeljuga” kritizira klasne razlike, dok “Pinokio” prenosi poruke o važnosti poštenja, samodiscipline i ličnog razvoja, često suprotstavljajući siromaštvo i bogatstvo, iskrenost i pohlepu.
Bruno Bettelheim u djelu “The Uses of Enchantment” ističe da bajke kroz simboliku pomažu djeci da se nose sa svojim strahovima i unutrašnjim konfliktima, ali i obrađuju teme nepravde, pohlepe, i socijalne marginalizacije.
Modernija tumačenja bajki ukazuju da su mnoge narodne priče služile kao način da običan narod izrazi svoje frustracije prema aristokraciji ili autoritetima. Bajke su bile glas potlačenih, često skrivene iza naizgled naivnih fabula. “Ivica i Marica” na primjer, osim što je priča o snalažljivosti, simbolizuje i siromaštvo, gladi i napuštanja djece tokom teških ekonomskih perioda.
Bajke nisu bile namijenjene djeci: historijska perspektiva
Važno je napomenuti da bajke, kakve danas poznajemo, nisu izvorno bile namijenjene djeci. Njihovo porijeklo vodi ka narodnoj tradiciji, gdje su se priče pričale na okupljanjima odraslih — često uz vatru — i bile su pune zastrašujućih motiva, nasilja i moralnih pouka namijenjenih odrasloj publici. Tek kasnije, uz literarne adaptacije i pedagoški rad, bajke su prilagođene najmlađima.
Sociolog Jack Zipes navodi da su narodne bajke bile “socijalni ventil” kroz koji su obični ljudi izražavali svoje probleme, frustracije i težnje u kontekstu patrijarhalnih odnosa, siromaštva i društvene nepravde.
Kako su se bajke razvijale kroz historiju?
Zanimljivo je posmatrati i kako su se bajke kroz historiju mijenjale. Prve verzije, poput onih koje je zapisao Charles Perrault u 17. stoljeću, bile su daleko strašnije i brutalnije od onih koje danas poznajemo. U tim pričama, negativci su brutalno kažnjavani, a pouke su bile često surove i okrutne — što je više odražavalo tadašnju društvenu zbilju nego dječiji svijet.
Braća Grimm su u 19. stoljeću sakupila i preradila brojne narodne priče, zadržavajući moralne pouke, ali su postupno ublažavali nasilje i brutalnost u njima, posebno u kasnijim izdanjima, kako bi bile prihvatljivije za djecu.
Naravno nemoguće je govoriti o bajkama i njihovom značaju a ne osvrnuti se na Hansa Christiana Andersena i njegove verzije bajki. Njegove bajke poput “Djevojčice sa šibicama” “Olovnog vojnika” i nezaobilazne “Male Sirene” su neke od ujedno najtužnijih ali i najrealističnijih prikaza različitih društvenih fenomena.
Konačnu “kozmetiku” bajke su doživjele u 20. stoljeću, zahvaljujući Waltu Disneyju. Disney je iz bajki gotovo potpuno uklonio tamne i brutalne elemente, dodatno naglasio romantične i vizuelno privlačne karaktere, čime su one postale ono što danas poznajemo — idealizirani, često estetski naglašeni svjetovi sa jasnom podjelom na dobro i zlo.
Islamski osvrt na bajke i priče
U islamskoj tradiciji prepoznaje se važnost pričanja poučnih i pozitivnih priča djeci. Kur'an obiluje pričama o prijašnjim narodima, poslanicima i moralnim porukama, a i Poslanik Muhammed, a.s., često je koristio priče, parabolu i metaforu kako bi približio složene pojmove običnom čovjeku, a posebno djeci i omladini.
Islamski učenjaci naglašavaju da priče koje se pričaju djeci trebaju biti prožete vrijednostima istine, pravde, hrabrosti i poštenja, a izbjegavati sadržaje koji potiču strah, agresiju ili ružno ponašanje.
Kratka kritika feminističkih tumačenja bajki
U posljednjim decenijama, određeni feministički pokreti često oštro kritiziraju bajke. Tvrde da one djevojčicama nameću štetne obrasce o ljepoti, pasivnosti i ovisnosti o muškarcima.
Iako je utemeljena briga o rodnim stereotipima važna, prečesto se u tim raspravama gubi iz vida šira razvojna i edukativna funkcija bajki. One nisu isključivo alat za estetsko modeliranje, već prvenstveno služe moralnom i emocionalnom razvoju djeteta.
Fokusiranjem isključivo na pitanje fizičkog izgleda junakinja, skreće se pažnja sa dubljih poruka bajki – o borbi dobra i zla, hrabrosti, odanosti, pravdi i prevazilaženju prepreka.
Odrasli bi trebali bajke tumačiti djeci uz naglasak na univerzalne vrijednosti, a ne isključivo kroz prizmu savremenih ideoloških borbi.
Treba svakako imati u vidu i zdravorazumski pristup analizi uticaja bajki u kontekstu feminizma. Djeca neće zauvijek ostati djeca koja vjeruju u bajke.
U odrasloj dobi – pa čak i ranije – shvatit će razliku između mašte i stvarnosti. Ipak, sjećat će se moralnih vrijednosti koje su naučili iz davno pročitane bajke, bez obzira koliko godina imali.
Zaključak
Bajke su mnogo više od dječjih priča. One su duboko ukorijenjeni kulturni fenomeni koji reflektuju društvene vrijednosti, nepravde i historijske okolnosti u kojima su nastajale.
Kroz simboliku i metafore, bajke su služile kao sredstvo socijalne kritike i izražavanja osjećaja običnog naroda prema vlasti, klasnim razlikama i patrijarhalnim normama.
Iako su prvobitno bile namijenjene odraslima, bajke su se tokom vremena prilagodile dječijem uzrastu. Ipak, pritom nisu izgubile svoju dubinu i edukativnu svrhu.
Islamska tradicija, kao i brojni drugi kulturni pristupi, naglašavaju važnost priča koje prenose univerzalne vrijednosti poput pravde, hrabrosti i poštenja.
Kritike feminističkih tumačenja podsjećaju nas da bajke, iako sadrže određene stereotipe, imaju i širu odgojnu funkciju. Djeci pomažu u formiranju moralnog kompasa i razumijevanju složenosti društvenih odnosa i ljudske prirode.
Izvori:
- Bruno Bettelheim
- The Uses of Enchantment: The Meaning and Importance of Fairy Tales (1976)
- Jack Zipes
- Happily Ever After: Fairy Tales, Children, and the Culture Industry (1997)