Meša Selimović
AUTOR: Ahmet Hromadžić
Jedne zime u jednom selu razbolio se dječak i nikako da ozdravi. Liječili su ga svakojako,ali ništa nije pomoglo.
Obilazili su ga dječaci, njegovi vršnjaci, zabavljali ga da mu brže prođe vrijeme, donosili mu poklone.
Ali najčešće ga je obilazila mala ptica koja je jednog jutra gladna i promrzla zakucala na njegov prozor. Dječak je pticu ugrijao i nahranio a zatim pustio.
Otad je ptica svakog dana dolazila i kucala u staklo, pozivajući da joj se otvori. Ona i dječak postadoše veliki prijatelji.
Dođe i proljeće, a bolesnik još nikako da se digne iz postelje.
Samo,sad je kroz otvoren prozor sunce bacilo u njegovu sobu svijetle snopove i pravilo šare po zidovima i podu.
I mala ptica, koja nije napustila svog prijatelja, mogla je da uđe bez kucanja. I ulazila je, po nekoliko puta na dan.
– Kad bih mogao da odem u šumu, pronašao bih poljanu na kojoj je dozrela krupnajagoda i odmah bih ozdravio – reče jednom bolesnik dječaku koji ga je posjetio.
– Pa sad nema jagoda u šumi – primijeti dječak – za jagode je rano. Prerano.
– Ima jedna poljana i na poljani jedna dozrela jagoda – nastavi uporno bolesnik.
– Sanjao sam noćas da ima. I siguran sam: kad bih pojeo tu jagodu, više ne bih ležao u postelji.
Dok je dječak govorio, mala ptica se sunčala na prozoru i slušala. Odletjela je naglo.
Nije se više pojavila toga dana. Ni slijedećeg dana. Njen prijatelj se zabrinuo. Šta joj se moglo dogoditi? Da li ga je zaboravila?
A istovremeno nije prestajao da misli o crvenoj jagodi koja bi mu povratila zdravlje.
Ponovo je sanjao i poljanu i šumu i jagodu, sanjao je kako se sagnuo da ubere jagodu, a nije uspio. Jagoda se izmakla kao da je živa.
I tada, trećeg dana, doletjela je mala ptica i spustila se na njegovu ruku.
U kljunu je čvrsto držala zelenu peteljku i na peteljci jagodu. Onakvu istu kakvu je dječak sanjao.
– Oh! – uskliknuo je on uzimajući jagodu. – Biću opet zdrav! Hvala ti, draga ptico, sto puta ti hvala.
Ptica je umjesto odgovora zacvrkutala, a razveseljeni dječak je počeo da je miluje i ljubi.
– Šta mislite? – prekinuvši priču, upita patuljak – da li je bolesnik ozdravio?
– Ozdravio je! – odazvasmo se mi u jedan glas.
– Ozdravio je dječak. Već sutradan je ustao iz postelje a nakon nekoliko dana počeo je i da se igra.
U vrtu ispod prozora njegove sobe mala ptica je savila gnijezdo i tako su njih dvoje ostali nerazdvojni prijatelji.
Gdje i kako je pronašla ljekovitu jagodu, koliko je planina morala da preleti – dječak nije saznao, ali nikad nije zaboravio njenu uslugu.
Stalno je govorio: “Ne znam hoću li ikad steći boljeg prijatelja od male ptice?”
O PISCU…
Ahmet Hromadžić je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca.
U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu.
Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a Višu pedagošku u Sarajevu.
Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u školi bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je počeo pisati kao novinar Oslobođenja, 1944. godine.
U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu.
Piše za djecu i odrasle, ali njegov pretežni opus pripada dječijoj literaturi i podneblju njegovog zavičaja, Krajine.
Iz tog opusa najzapaženije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi.
Bavio se i književnom kritikom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti.
Radio je u Oslobođenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu.
Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik ostao i u izdavačkoj kući Veselin Masleša,
U Masleši je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja.
Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja.
Umro je u Sarajevu 2002. godine.
Izvor:
Ahmet Hromadžić: “Patuljak vam priča” Bosanska riječ, Sarajevo 1998.