Priča se da su nekada davno živjela dva bliska prijatelja koji su se prisno družili punih četrdeset godina. Jednog dana, dok su zajedno sjedili i razgovarali, jedan prijatelj reče drugome: „Od danas se ti i ja više nećemo družiti kao do sada!“
Onaj drugi zapanjeno pogleda u njega i upita ga: „Zašto, dragi prijatelju, kad se družimo punih četrdeset godina i nikada se nismo posvađali, niti smo išta jedan drugome zamjerili?!“
Prijatelj mu reče: „Zato što svih ovih četrdeset godina ja tebi ukazujem na svaki tvoj loš postupak i grešku koja šteti tvome ugledu među ljudima, a ti meni nikada nisi rekao ništa o mojim lošim navikama i osobinama. Ja najbolje znam da nisam melek i da imam grešaka kao i svi ljudi, a ti si, kao moj najbolji prijatelj, trebao da mi pomogneš u otkrivanju grešaka kojih nisam bio svjestan. Ti si se, izgleda, sve ovo vrijeme samo podsmjehivao mojim greškama koje sam činio punih četrdeset godina. Pustio si ljude da mi se smiju, umjesto da mi ukažeš na njih pa da ih što prije otklonim od sebe!“
„Upravu si, prijatelju moj dragi“, rekao mu je onaj. „Nije trebalo da šutim na tvoje greške, iako mi je bilo neprijatno da ti govorim o njima. Žao mi je, oprosti mi. Od danas će to biti drukčije!“
Od tada je njihovo prijateljstvo bilo potpuno.
Izvor: Mustafa Prljača i Nezir Halilović, Vjeronauka za V razred osnovne škole, El-Kalem, Sarajevo, 2008, str. 21.