Dok je jahao prema Medini, srce mu je još uvijek bilo ustreptalo, puno uzburkanih osjećanja. Poslanikov glas iz sna od prije nekoliko noći još je ječao u njegovim ušima, odjekivao mu u grudima i ponavljao se kao šum vode. „Šta je to s tobom, Bilale?“ govorio je glas, njegov glas, s jasnim izgovorom svakoga slova. „Zar si me zaboravio, Bilale?! Zašto mi te nema u posjetu?!“
Glas je u njemu pobudio sve što je godinama držao prigušenim u sebi. Oživio je brojne trenutke provedene s voljenim Poslanikom, i u njemu ubio želju da razgovara bilo s kim drugim. Zato se odmah spremio i krenuo prema Medini. Jahao je u tišini, zaustavljao se ponekad da se odmori i predahne.
Uspomene su bile sve življe i življe, navirale su sa svih strana i javljale su se u sve življim bojama. Sjetio se kako je među prvima primio islam, kako ga je Ebu Bekr oslobodio ropstva i učinio ga slobodnim čovjekom… Sjetio se kako ga je dočekao Poslanik, na nogama, kao da je bio princ, kako ga je privio uzase i potapšao po plećima, kako je u tim trenucima bio ponosan kao nikada prije, kako je zadivljeno gledao u lice Odabranikovo i kroz suze upijao svaku njegovu crtu…
Sjetio se kad mu je Poslanik prvi put rekao: „Hajde, Bilale, prouči nam ezan, obraduj nas namazom!“
Pred njim se otvori taj prizor: stoji on na zidu izgovara snažno – Allahu ekber, Allahu ekber… Te riječi prvi put odjekuju Medinom i njega obuzima naročito osjećanje. Njegov glas širi se uokolo, ispunjava čitav predio, a sa svih strana prilaze ljudi, muškarci i žene, odazivaju se njegovom pozivu i hrle prema džamiji. On, Bilal ibn Rebbah, dojučerašnji crni rob, porijeklom iz Abesinije, sada izvršava Poslanikovu zapovijed i njegovu pozivu svi se odazivaju… On, Bilal, Poslanikov je mujezin!
„Bilale“, upitao ga je Poslanik kada se vratio sa svoga Miradža, „kad mi je pokazan Džennet, ja sam te vidio tamo – reci mi čime si to zaslužio?“
„Eh, Poslaniče“, odgovarao je on, snebivajući se. „Ako nisam time što nikada nisam uzeo abdest, a da nisam klanjao i dva rekata namaza, onda ne znam čime sam zaslužio!“
Opet se osmjehnu u sebi i lice mu prekri stid, baš kao i onda.
Uspomene su nadirale sve snažnije, poput bujice, i huktale su u njemu. Dođe i ona, teška, i vidje sebe: stoji pred Poslanikovim mrtvim tijelom, gleda ga i ne može odvojiti svoj pogled od njega. „Kako si divan i veličanstven, i u životu i u smrti!“ govori mu srce, opraštajući se od onog kome se odazvao iskreno i potpuno.
Izišao je iz odaje misleći da se tuga čitavog svijeta slila u njegovo srce!
Kad je došlo vrijeme namaza, izišao je i opet zaučio: Allahu ekber, Allahu ekber! Ali kad je trebao izgovoriti: Ešhedu enne Muhmmeden resulullah, dah ga je izdao i glas mu utihnuo. U toj tišini čuo je samo jecaje ljudi oko sebe. Nakon tog ezana srce se zareklo: više nikada neću proučiti ezan!
Ja, Bilal ibn Rebbah, samo sam Poslanikov mujezin!
Išao je prema Medini tiho, sam samcat, njišući se na devinim leđima poput sasušene biljke, tek u rijetkim trenucima je zapažao da mu je košulja na prsima sva natopljena suzama.
Sjećao se kako se, nakon Poslanikove dženaze, uključio u muslimansku vojsku i s njom krenuo prema Siriji. Nije mogao podnijeti da u Poslanikovom gradu bude bez Poslanika, da prolazi istim onim putevima kojima je prolazio s njim, da gleda ista ona mjesta… Želio je otići daleko, boriti se kako bi se Poslanikovom učenju oslobodio put do ljudskih srca i iščekivati trenutak kad će se, tamo s druge strane, opet susresti sa njim!
Živio je tiho sa svojim uspomenama. Srce se nije moglo radovati ničemu drugom. Njegova žena Hinda poštivala je njegovu samoću i živjela i sama u tišini.
Samo je još jednom proučio ezan, u Jerusalemu, gradu u kojem je bila prva Poslanikoa Kibla, kad je s halifom Omerom ušao u taj grad. Nije osjećao da time iznevjerava svoje srce, kojim se zarekao da neće učiti ezan poslije Poslanikove smrti.
Kad je pred sobom ugledao Medinu, zastao je i gledao, glasno jecajući. Deset godina je bilo prošlo, deset godina nije bio u njezinoj blizini. A eto tu, u njenim njedrima, leži Poslanik.
Koliko je samo ezana podario tom gradu! Koliko je divnih trenutaka proveo s Poslanikom i njegovim ashabima!
Ni sam ne zna kako je došao do džamije. Sjahao je, uzeo abdest i klanjao dva rekata, a onda prišao Poslanikovom mezaru.
„Es-selamu alejkum, Poslaniče, voljeni moj!“
Stajao je pognute glave, a jecaji su bili sve glasniji. Suze su dugo natapale zemlju dok se sjećao života s Allahovim Poslanikom, njegovih riječi, pogleda i postupaka.
Utom se nečija ruka spusti na njegovo rame. Podiže glavu i pogleda: pred njim su stajali Hasan i Husejn, unuci Poslanikovi.
„Jesi li ti to, Bilale?“ pitao je Hasan, koji je veoma sličio svome djedu. „Jesi li ti, tako ti Allaha! Nismo te vidjeli tako dugo.“
Mislio je noć provesti tu, pored Poslanikovog mezara, želio se družiti s Poslanikom, ali nije mogao odbiti njihovu želju da te večeri bude njihov gost.
Kad su, pred sabah, pošli u džamiju, unuci Poslanikovi zamoliše Bilala da prouči ezan. I njegovo srce se opet odazva. Medinom se još jednom prolomi njegov snažni glas: Allahu ekber, Allahu ekber…
Odjekivalo je na sve strane, zalazilo u sve pore grada, prolazilo kroz zidove kuća.
Mnogi prepoznaše glas i hitro krenuše prema džamiji. Glas je u njima budio uspomene, oživljavao vrijeme koje bijaše prošlo.
– Allahu ekber, Allahu ekber! – Medinom je odzvanjao Bilalov glas i čitav grad dizao na noge.
Još su se samo čuli koraci i tiho jecanje ljudi. Svi su žurili da vide Bilala ibn Rebbaha, Poslanikovog mujezina, koji je učio svoj zadnji ezan.
Izvor: Mustafa Prljača i Nezir Halilović, Vjeronauka za V razred osnovne škole, El-Kalem, Sarajevo, 2008, str. 88-89.