Autor: Memić A.
Kada razmišljamo o budućnosti, imajući u vidu dosadašnji munjeviti tehnološki razvoj, teško je zamisliti šta bi se još moglo pojaviti u svijetu tehnologije, a da već nismo vidjeli i iskusili. Od pametnih telefona i satova koji zastarijevaju za manje od dvije godine, do chatbotova i različitih vrsta androida.
Ono što je bilo nezamislivo prije 25 godina, poput usisivača koji čisti sam ili potpuno humanoidnog programa koji s nama razgovara kao prijatelj, psiholog ili čak partner, danas je dio svakodnevnice bez koje je život gotovo nezamisliv.
Budućnost koja dolazi brže nego što mislimo
Kada razmišljamo o budućnosti, 2050. godina zvuči jako daleko, ali kada malo bolje razmislimo, ona će nastupiti za manje od 25 godina. A 25 godina je, u svekolikoj povijesti čovječanstva, tek jedan trenutak — poput minute u jednom satu.
Kada govorimo o temi budućnost, jasno je da budućnost nije magloviti skup nepoznatih događaja, već je oblikujemo kroz način na koji odgajamo djecu danas. Upravo ta budućnost zavisit će od vrijednosti koje im prenosimo, jer budućnost društva počinje u djetinjstvu i načinu razmišljanja koje djeca razvijaju.
Tehnološki napredak i ljudski um
Često se hvalimo tehnološkim napretkom, divimo se novim uređajima, njihovim specifikacijama i načinu na koji olakšavaju svakodnevne aktivnosti. Zapravo, diveći se specifikacijama neke aplikacije ili uređaja, mi se nesvjesno divimo ljudskom umu koji stoji iza tih dostignuća.
Funkcionalnost uređaja i aplikacija je ono što nas fascinira, ali upravo ta funkcionalnost olakšava naš svakodnevni život. Danas možemo, dok sjedimo za volanom, uključiti grijanje u kući, pokrenuti veš-mašinu ili čak saznati šta nedostaje u frižideru.
Sve to osmislio je neki ljudski um — ekspert koji zna kreativno i kritički razmišljati. Neko ko se dosjetio da poveže uređaje s našim telefonima putem aplikacija. Za takve izume potreban je vispren i kreativan um koji se nije razvijao oslanjajući se na olakšice.
Buduće generacije i izazovi razvoja
Našim budućim generacijama ostavit ćemo u naslijeđe različita tehnološka dostignuća koja će, do njihove zrelosti, već postati zastarjele tehnologije. Postavlja se pitanje: kako će buduće generacije dalje razvijati civilizaciju i ostaviti trag u povijesti?
Dijete koje nauči kritički misliti, koje razvije okretnost i samostalnost, za dvadeset godina postaje zreo čovjek sposoban da opstane. Dijete koje ne nauči razliku između informacije i znanja teško će opstati u budućnosti.
Živimo li u dobu znanja ili informacija?
Često se nailazi na šture definicije kojima se naše doba opisuje kao doba znanja. Međutim, jesmo li zaista svjedoci vremena znanja?
Znanje je ono što naučimo samostalno, koristeći misaono-logičke procese poput dedukcije i indukcije. To je sposobnost povezivanja teorijskog znanja s pojavama i predmetima iz svakodnevnog života. Sredstvo sticanja znanja je mogućnost samostalnog apstrahiranja bitnog od nebitnog i donošenja zaključaka.
Sve ostalo su informacije, kratke činjenice — često bez stvarne razvojne funkcije. Informacija koju ne možemo primijeniti niti iskoristiti u realne svrhe postaje bespotrebna.
Zato s potpunom slobodom možemo reći da živimo u informacijskom vremenu — vremenu hiperinformiranosti koje već počinje imati negativne posljedice.
Djeca danas: akademski jaka, životno slabija?
Iz godine u godinu raste broj djece koja su od ranog djetinjstva akademski na izuzetno zavidnom nivou. Već prije upisa u školu znaju pisati i čitati, poznaju barem jedan strani jezik.
Roditelji, u želji da udovolje djeci, često ih upisuju u dodatne aktivnosti poput baleta, muzičke škole ili različitih privatnih časova.
Međutim, čini se da su socijalne i motoričke vještine djece nikada slabije.
Zbog nepostojanja kontakta s prirodom i aktivnosti u prirodi i činjenice da žive u svijetu u kojem je glavni prozor u svijet kompjuterski ekran, te zbog utjecaja društvenih mreža koje smanjuju stvarne kontakte, djeca sve teže komuniciraju s vršnjacima. Ne znaju se nositi sa stresom niti upravljati emocijama poput ljutnje i tuge.
Iluzija povezanosti i gubitak bliskosti
Privid da možemo komunicirati sa svima, zahvaljujući samo dva klika u bilo kojem trenutku, stvara lažnu sliku bliskosti. Na društvenim mrežama možemo imati na stotine ili hiljade „prijatelja“, ali bez stvarnog razumijevanja pojmova poput ljubavi, prijateljstva, predanosti poslu i posvećenosti porodici.
Ovakav način života prolongira razvoj osnovnih vještina, poput stvarne komunikacije i emocionalne povezanosti.
Odlaganje potreba za bliskošću i komunikacijom stvara nelagodu, nezadovoljstvo, pa i stanja poput melanholije, anksioznosti i depresije.
Važnost kretanja i razvoja djeteta
Čovjek je biće sa najsloženijim nervnim sistemom u prirodi. Kretanjem se razvijaju moždane sinapse, a misaoni procesi postaju jasniji i efikasniji.
Zadatak današnjih roditelja je da svoju djecu nauče da budu okretna, spretna i razigrana. To zahtijeva i određenu hrabrost — da se prevaziđe prirodni roditeljski strah od povrede djeteta.
Dijete mora biti aktivni učesnik života kako bi naučilo opstati.
Od nekadašnjih vještina do današnje pasivnosti
Nekada su djeca bila podučavana vještinama poput jahanja, plivanja, mačevanja ili zanata — vještinama koje su bile ključne za opstanak.
Danas djeca ne moraju učiti takve vještine, osim ako to ne žele iz hobija, što svakako može biti korisno.
Međutim, problem nastaje kada se aktivnost zamijeni potpunom pasivnošću.
Danas djeca imaju gotovo sve na dohvat ruke. Ne moraju čitati knjige niti istraživati — za sve postoji prečica.
Uspavanost uma – najveći izazov savremenog doba
Ono što predstavlja istinsku tragediju današnjeg vremena jeste uspavanost uma — opća intelektualna i kognitivna lijenost kod djece.
Ako želimo da djeca i zdravo djetinjstvo opstanu u budućnosti i da ne dođe do dehumanizacije, potrebno ih je ponovo učiti osnovnim socijalnim, motoričkim i kognitivnim vještinama.
Potrebno im je vratiti samopouzdanje u vlastite sposobnosti i intelekt.
Uloga roditelja u odgoju budućih generacija
Djeca trebaju naučiti da se pošteno i sa trajnim znanjem bore za svoje mjesto pod nebom i u društvu.
Kada ponovo nauče razliku između istinskog znanja, koje prati i visok stepen moralnosti, i puke informacije, naučit će i vrijednost samostalnog razmišljanja.
Roditelji, prije svega, moraju biti svjesni vremena u kojem njihova djeca odrastaju. Potrebno je da se konstantno educiraju i prate promjene koje savremeno doba donosi.
Vraćanjem samopouzdanja roditeljima u njihove odgojne sposobnosti, vraća se samopouzdanje i mladim generacijama.
Tada se stvara društvo koje zna koristiti svoja dostignuća — u svoju korist, a ne protiv sebe.
Budućnost neće zavisiti samo od tehnologije, već od sposobnosti čovjeka da ostane čovjek. Ako želimo zdravu budućnost, moramo ulagati u razvoj ličnosti, jer budućnost pripada onima koji znaju misliti, osjećati i djelovati odgovorno.
Vještine koje nadilaze tehnologiju
Na kraju, trebamo djecu učiti vještinama koje prevazilaze kompjuter i savremenu tehnologiju. Učimo ih empatiji — jer i to je vještina koja se uči — osjećaju za druge i razumijevanju potreba drugih ljudi. Učimo ih poštovanju, bez obzira na godine ili društveni status.
Važno je naučiti dijete da ono nije centar svijeta. Ono može biti centar svijeta svojim roditeljima, njihova radost i smisao života, ali ne i centar tuđeg svijeta — i toga treba biti svjesno.
Kroz pružanje emocija, dobrote i otvorenosti, dijete, mlada osoba, a kasnije i zrela žena ili muškarac, uči da će upravo u tome pronaći istinsku vrijednost.
Ako nauči kako pružiti i primiti emociju, bilo pozitivnu ili negativnu, znat će se na ispravan način nositi sa životnim izazovima i imati realna očekivanja — i od sebe i od drugih.
Napomena: Tekst je inspirisan YouTube podcastom ‘Ranko Rajović – moderno roditeljstvo i razvoj djece (E126)