Abdullah b. Abbas spada u red velikih poznavalaca islamske znanosti. Posebno je bio specijalizovan u tumačenju Kur'ana. Svrstava se u red odabranih – po znanju, lijepom ponašanju i svemu onome što krasi jednog Alejhisselamovog druga. Njegovo znanje služilo je kao oslonac kasnijim generacijama, posebno kad se radi o komentarisanju Kur'ana.
Abdullah b. Abbas potječe iz porodice Božijeg Poslanika. Otac mu je Poslanikov amidža. Kada se rodio u Abbasa sin, došao mu je Poslanik u posjetu, podigao dijete i zamolio Allaha Uzvišenog da ga poduči vjeri. U drugom predanju bilježi se da je Poslanik tada izgovorio: „Bože, poduči ga u vjeri i korisnom znanju!“
Allah je primio dovu svoga Odabranika i nije nikakvo čudo što je Abdullah kasnije postao veliki učenjak i priznati muftija svoga vremena. Već je napomenuto da je bio veliki mufessir, tj. komentator Kur'ana. U tom pogledu nije mu bilo ravnog, poslije Poslanika. Njegovo tumačenje Kur'ana bilo je istinski oslonac, poslije hadisa, kasnijim komentatorima. U razumijevanju jednog kur'anskog ajeta prvo se gledalo, šta je Poslanik rekao u vezi s tim pitanjem, pa je odmah slijedilo mišljenje Abdullaha b. Abbasa.
Kada je Muhammed, a.s., umro, Abdullah je imao petnaest godina. Za to vrijeme mnogo je bio sa Poslanikom, pratio ga kada bi gdje išao i sl. Mnogo ga je Poslanik volio i često se igrao sa njim. Dešavalo se da Poslanik bude u namazu, a Abdullah mu se popne na leđa, pa ga je puštao da se malo razonodi. Veliki je utisak ostavio njegov odgoj, i naravno, to mu je koristilo u svakom pogledu.
Abdullah b. Abbas bio je čovjek od nauke, mnogo je učio Kur'an i razmišljao o njegovim značenjima. Bavio se i hadisom, sakupljao ih i pisao. Svakako da mu je hadis bio od velike važnosti u komentarisanju Kur'ana. Putovao je radi sakupljanja hadisa i tražio ljude koji ga poznaju.
Jednom prilikom čuo je za jednog ensariju koji je posjedovao nekoliko predaja, pa mu je otišao pred vrata i čekao dok iziđe. Kada se ovaj pomolio, iznenadi se Abdullahovim prisustvom. Upitao ga je za razlog njegovog čekanja i kada mu je odgovorio, rekao je: „Pa zašto nisi poslao nekoga, ja bih tebi došao?“ Ali Ibn Abbas nije to želio, htio je da to on uradi lično, poštujući hadis i onoga ko ga prenosi. Zato je odgovorio: „Ne, tako mi Allaha, nauci se na noge dolazi.“ Tako je kada se radi iz ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.s. Abdullah b. Abbas je volio hadis, volio je uopće nauku i zato mu to nije ni bilo teško, niti mu je taj odlazak predstavljao poniženje.
Drugi o Ibn-Abbasu, r.a.
O tome kakav je bio ovaj sahabija prepustimo njegovim savremenicima da kažu svoju riječ. Mudžahid, jedan od njegovih učenika, je rekao: „Zvao se Ibn Abbas more znanja, po ogromnom znanju koje je posjedovao.“
A Ebu Bekrete priča: „Kada nam je došao Ibn Abbas u Basru, nije mu bilo sličnog u znanju, ljepoti, izgledu i nošnji. Bio je pravi uzor za sve nas.“
Abdullah b. Mejsere prenosi da je on učio pred oko sedamdeset učitelja i da nije čuo ni jednog da se suproststavio mišljenju Ibn Abbasa ili da ga je nekada neko omalovažavao. Naprotiv, ističe on, svi su ga cijenili i na njega se pozivali.
Omer b. Ata’ kaže: „Abdullah b. Abbas prenio je oko četiristo hadisa.“ On također ističe da je prisustvovao dženazi njegovoj i da mu je dženaza-namaz obavio Muhammed b. Hanefije.
Naprijed je napomenuto da je Ibn-Abbas bio jedan od prenosilaca hadisa. Učio je hadise napamet, sakupljao ih, pisao i prenosio na druge. Od njega su prenosili kako sahabije tako i tabi'ini. Od sahabija prenosio je: Abdullah b. Omer, Enes b. Malik, Ebu-Tufejl i dr. A od tabi'ina: Mudžahid b. Džebr, Said b. Ebu Saib, Seid b. Džubejr b. Hišam el-Esedi, Ata b. Ebi-Rebah i dr.
Umro je ovaj vrijedni sahabija u Taifu šezdeset i osme godine po Hidžri. Ostavio je iza sebe pet sinova: Aliju, Abbasa, Muhammeda, Ubejdullaha i Fadla. A od ženske djece imao je Esmu i Lubabu.
Izvor: Mirsad Mahmutović, Hadis, udžbenik za treći razred medrese, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 75-77.