Prolazio jedan antikvar jednom kroz neko selo pa svratio u kuću nekog ubogog seljaka. Čim je ušao, primijetio je u kutu skupocjenu staru činiju iz koje je mačka pila vodu. Pomislio je: „Ova činija vrijedi malo bogatstvo, ali ako ga upitam bi li je prodao, shvatit će da možda mnogo vrijedi pa će mi je skupo zacijeniti. Moram smisliti način da jeftino dođem do nje.“
Razmisli malo pa se obrati domaćinu: „Imate krasnu mačku, domaćine. Biste li mi je prodali?“
Domaćin odgovori: „Naravno. Koliko nudiš?“
„Jedan dirhem“, reče antikvar.
Domaćin uze mačku i dade je antikvaru, a ovaj njemu isplati jedan dirhem i krenu prema vratima, a onda se onako ležerno okrenu prema domaćinu i reče: „Može mi mačka usput ožedniti, daj mi, molim te, i onu njezinu činiju!“
Domaćin na to reče: „E, ne mogu vam, gospodine, prodati tu činiju. S njom sam dosad pedeset mačaka prodao. To je starina, skupocjeno je to.“
Izvor: Bilten, glasilo Medžlisa IZ Zagreb, br. 182, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Sarajevo, studeni 2016, str. 66.