Arhitektura i umjetnost al-Andalusa

Autor: doc. dr. Ismet Bušatlić

---

U razvoju islamske arhitekture i umjetnosti posebnu ulugu imali su sjeverna Afrika, tj. Magrib, i al-Andalus – onaj dio Iberijskog poluotoka koji je bio pod vlašću muslimana i pod utjecajem islama od 711. do 1492. godine. Mada udaljeni i potčinjeni vlastitim zakonima razvoja, oni, ipak, nose prepoznatljiva obilježja početnih faza sirijsko-emevijske i iračko-abasijske islamske arhitekture i umjetnosti na Mašriku. Za vrijeme vladavine emevijskih emira i halifa u al-Andalusu, Kordoba je izrasla u metropolu, postala sjajno središte literature i znanosti, a njena Velika džamija (786-1009) simbol islamske arhitekture i umjetnosti[1].

Prvobitno zdanje sa jedanaest brodova i prostranim dvorištem, srazmjerno skromne veličine, po ugledu na džamiju Sidi Ukba u Kajrevanu, utemeljio je emir Abdurrahman I 786. godine. Tokom tri slijedeća perioda (Abdurrahman II, 822-850, Hakem II, 961-997 i al-Mansur, 976-1009) izrast će u velebnu džamiju, treću po veličini u tadašnjem islamskom svijetu, dimenzija 176 X 128 m[2]. Abdurrahman II (822-850) dogradit će joj sedam, a Hakem II (961-997) četrnaest brodova u pravcu Kible. Istovremeno je naglašen dio oko mihraba sa tri istaknute kupole[3]. Četvrtasti minaret, djelo Abdurrahmana III, podignut uza sjevernu dvorišnu fasadu, isticao se naročito svojim završetkom od zlatnih i srebrenih jabuka sa krinolikim laticama iznad kojih je, na samom vrhu, bio zlatan nar[4].

U posljednjoj fazi, krajem X stoljeća, džamija je doživjela najveće proširenje, kada joj veliki vezir al-Mansur (976-1009) dodaje osam brodova na istoku i proširuje dvorište cijelom širinom objekta. Tom prilikom dvorište je oivičeno arkadama sa naizmjeničnim podupiračima, poput džamije u Damasku. Spoljašnja fasada ima kontrafore i 23 vrata sa nišama ravnih, bogato ukrašenih pozadina, koje su se završavale frizom slijepih niša. U njih su bili upisani pravougaono uokvireni potkovičasti lukovi.

Unutrašnjost džamije oduševljava redovima lukova na dva nivoa, koji se uzdižu nekom prozračnom otmjenošću do visine od skoro 10 m, pa izgledaju kao da se gube u beskraj. Djelovanje boje postignuto je naizmjeničnim redanjem svijetlih kamenova i crvenih opeka u građenju lukova, što je dodatno pojačano pozlaćivanjem različitih varijanti korintskih i kompozitnih kapitela[5]. Od jednostavnih potkovičastih lukova odvajaju se višedjelni lukovi ukrašeni lijepom štukaturom koji se ukrštavaju i prepleću na raznolike načine.

Vrhunac unutrašnjeg ukrasa predstavlja mihrab i njegova okolina gdje se rascvjetavaju mreže lukova i, u kvadratima sa izukrštanim rebrima, razvija sasvim svojevrstan postupak u građenju kupola. Sam mihrab, jedinstven na svijetu, zasveden je monolitnom školjkastom kalotom završenom tipičnim frizom slijepih trolisnih niša i kufskim natpisom. Fasada mihraba se otvara jednim velebnim, u pravougaonik upisanim lukom, na čijim se stranama nalaze četiri mramorna stubića, a završava se istom trolisnom arkaturom kao i u unutrašnjosti.

Raznolik i neobično bogat ukras pokriva površine. Mozaici na zlatnoj pozadini ukrašavaju polja dekorativne arkature i krivine potkovičastog svoda. Kufski natpis koji uokviruje luk mihraba također je u mozaiku. Zanimljive podatke o ovom uljepšavanju džamije ostavio nam je Ibn Idāri, koji piše: «Počelo je sa stavljanjem mozaika. Al-Hakam je pisao vizantijskom kralju (Nićiforu Foki – prim. aut.) o tome i naredio da mu pošalje jednog sposobnog majstora, kao što je to uradio za al-Valida b. Abd al-Malika kada se gradila džamija u Damasku. Halifini izaslanici su mu doveli mozaičara i dovezli 320 kvintala mozaičkih kockica, koje mu je kralj Vizantije poslao na dar. Vladar je ljubazno dočekao mozaičara i stavio mu na raspolaganje više svojih robova, kao učenike. Radeći sa majstorom, ovi robovi su stekli takvu sposobnost da su uskoro prevazišli svoga učitelja. Oni su potom ostali sami da rade kada je majstor mozaičar, bez koga se do tada nije moglo, napustio zemlju sa bogatim poklonima i odijelom kojim ga je nagradio vladar».

Osim mozaika na spojevima lukova pojavljuje se i ukras u štuku, obrađen kao reljef, sastavljen od cvjetova sa dugačkim drškama i uvijenih lozica koje podsjećaju na volute.

U ovoj džamiji uzajamno se prožimaju različiti značajni utjecaji: sjeverne Afrike (uspravno usmjereni redovi stubova), sirijsko-emevijski (plan sa transeptom, smjenjivanje nosača, oblik minareta, potkovičasti luk, mozaici, tema školjke) i iračko-abasijski (višedjelni luk, kufski ukras, ornamentalna stilizacija i «sitasta» šupljika).

Između 1523. i 1607. godine, varvarski prezirući jedinstvenu prirodu ove velebne građevine, sjajna «šuma stubova» u unutrašnjosti osakaćena je podizanjem katedrale usred džamije. Vidjeviši to, španski kralj Karlo V je rekao: «Ovo što ste vi napravili nalazi se svuda, a ono što ste ranije imali – ne postoji nigdje u svijetu.»

Pored džamija, drugi vrijedni objekti islamske arhitekture u al-Andalusu bile su vladarske palate. O prvobitnoj arhitekturi ovih građevina sačuvano je veoma malo podataka. Zna se da je već osnivač emevijske dinastije na Iberijskom poluotoku, Abdurrahman I, stanovao u dvoru Rusafa, čije ime i okolni vrtovi podsjećaju na palate njegovih predaka u Siriji. Kasnije je prešao u dvorac Alkazar u Kordobi, podignut oko 784. godine i povećavan do X stoljeća.

Mnogo više znamo o luksuznom kompleksu Abdurrahmana III al-Nasira podignutom (936-1010) 13 km sjeverozapadno od Kordobe, na padinama Sijere Morene koje se spuštaju prema obali Gvadalkivira[6]. Ovaj rezidencijalni grad-palata, opasan bedemima, smješten je na trima terasama: na najvišoj se uzdizala dvorska palata, srednju su ispunjavale administrativne zgrade, prijemni salon, stanovi istaknutih dvorskih službenika i članova halifine familije, vinogradi i vrtovi, dok su na donjoj, oko Velike džamije, bili privatni stanovi[7].

Arapski pisci govore o čitavoj armiji radnika koji su šesnaest godina podizali ovo impozantno zdanje i svaki dan u njega ugrađivali po 6000 obrađenih kamenih blokova i ogromnu količinu mermernih spolija, transportovanih čak iz Kartagine u Tunisu. U dovršenom zdanju bilo je ukupno 4313 stubova. Glavni arhitekt bio je Maslama ibn Abd Alul, a radove je nadzirao princ prijestolonasljednik al-Hakam.

Zahvaljujući opisu koji nam je ostavio slavni geograf alIdrisi, koji je posjetio ostatke palate 150 godina nakon njenoga razaranja, može se dobiti opća slika o nekadašnjem uređenju ovog ogromnog kompleksa. Tu sliku dopunjuju rezultati sistematskih iskopavanja, koja su 1910. godine započeli španjolski arheolozi.

Iz ogromnog broja nalaza, sa tek 10% otkopanog prostora, izdvajaju se raskošno obrađene dekorativne ploče, kojima su bili obloženi zidovi, i mozaici koji su prekrivali tlo[8]. Među reljefnim ukrasima ističu se: motivi vinove loze i akantusa, slijepe niše ravnog dna sa potkovičastim lukovima, kompozitni kapiteli i višedjelni lukovi[9].

U pronađenoj keramici prepoznatljive su gleđosane pločice uvezene iz Iraka, na kojima se pojavljuju kaligrafski ukrasi, zatim motivi životinja i ljudske figure sa solufima na obrazima, tipičnim za samarsku umjetnost[10]. Međutim, lokalna proizvodnja, poznata preko nalaza iz palate Medinat az-Zahra, Elvire, tvrđave u Malagi i iz Alhambre, ukazuje na kasniju nezavisnost od orijentalnih uzora. Na grnčariji to su cvjetna kufska kaligrafija i motivi sa pticama, bojeni zeleno i mrko na bijeloj podlozi[11].

Tipični predmeti od slonovače u Kordobi i obližnjem dvorcu Madinat az-Zahra bile su valjkaste kutije, sa okruglim poklopcima i pravougaonim kasetama, sa ravnim ili kosim poklopcima u obliku krova, različite veličine. Služile su za čuvanje nakita i bile veoma tražene u evropskim zemljama, osobito kao svadbeni dar prilikom sklapanja prinčevskih brakova. Ove kutije imale su ukras, ponegdje vrlo duboko urezan, u kojem su preovladavale scene sa ljudskim i životinjskim figurama, umetnute u višelisne medaljone. Epigrafski natpis, koji je išao oko osnovice poklopca omogućava precizno određivanje vremena nastanka i ime osobe kojoj je pojedini primjerak pripadao.

Pravougaone mermerne kade, pronađene u ruševinama palate Medinat az-Zahra i na drugim lokalitetima u al-Andalusu i sjevernoj Africi, imaju natpise sa datumom izrade. Osim kaligrafskog ukrasa, na njihovim kraćim stranama, susreću se motivi životinja, najčešće prikazani u borbi. Duže strane ukrašene su motivima slijepih arkada, dobro poznatih sa arhitektonskih spomenika.

Na blistavom i raskoši sklonom dvoru u Kordobi sigurno je bilo i pokretnih predmeta umjetičke izrade, prije svega posuđa od skupocjenih metala, ali i drugih namjena. Sačuvani kovčežići za nakit od iskucavanog i pozlaćenog srebra imaju isti izgled kao i oni pravljeni od slonovače. Primjerak koji se čuva u katedrali u Gironi, ukrašen lozicom u filigranu, ima kufski natpis iz koga se razumije da ga je naručio halifa al-Hakam II za svoga nasljednika Hišama II, dakle oko 975. godine. Jelen od livene bronze, koji potječe iz dvorca Medina az-Zahra, sada u muzeju u Kordobi, svjedoči da je u emevijskom periodu al-Andalusa izrađivana i puna skulptura. Ovo djelo, iz X stoljeća, predstavlja tijelo životinje prekriveno mrežom kružnih crteža, inkrustriranih zlatom. Naivno stilizirano, neodoljivo podsjeća na životinjske figure koje susrećemo na keramici stare abasijske umjetnosti.

Kako se, propašću emevijskog hilafeta u Kordobi, al-Andalus rasparčao na više samostalnih regionalnih zajednica (mulūk altawa'if), to je dovelo do izgradnje rezidencijalnih palata u njihovim prijestolnicama. Najreprezentativniji primjer takve gradnje predstavlja palata al-Džaferija (1049-1050, 1082-1083) u Saragosi.[12]

Za vrijeme berberske dinastije al-Murabituna, koji su pozvani u al-Andalus da pomognu u borbi protiv kršćanskog nadiranja, a potom nametnuli svoju vlast, političko i kulturno središte prijeći će u Maroko, gdje Marakeš preuzima ulogu Kordobe. Tako je civilizacija andalusī sistematski produžila da traje u novoj prijestolnici. Novi dvor je privukao veliki broj značajnih ličnosti koje će ostaviti traga u državnoj organizaciji, ali i u kulturi. U ovoj  fazi, naslijeđe andalusī ostat će osnovna komponenta, unatoč sve naglašenijoj lokalnoj crti u umjetnosti[13].

Njihovi nasljednici al-Muvehhiduni istaći će se kao graditelji džamija[14]. Kao novina u ovim građevinama pojavljuje se upotreba stubaca od opeke i vrlo široka primjena stalaktita na trompama, a posebno u kupoli maksure. Nažalost, postoji samo malo ostataka ovih zdanja. Jedno od njih je Giralda u Sevilji (sada zvonik katedrale), nekadašni minaret porušene džamije koju je podigao Abu Jakub Jusuf 1171. godine. Prema sačuvanim opisima, bila je to građevina raščlanjena u sedamnaest brodova, sa naglašenim transeptom i sa pet kupola u brodu «Kible». Tri reda arkada zatvaralo je dvorište. Prema jednom reljefu iz 1499. godine, prije preinačavanja u galeriju kasnorenesansnog zvonika (1560-1569), gornji dio spomenika činila je četvrtasta kula ukrašena metalnim alemom sa kuglama. Donji dio minareta, još neizmijenjen, pokazuje bogati ukras izveden u opeci neobično raščlanjen na tri uspravna pojasa. Središnji pojas, sa spratnim razmještajem prozora sa arkadama, posebno je naglašen, dok bočna polja čine mreže rombova, tipične za umjetnost al-Muvahhiduna[15].

Islamska arhitektura i umjetnost al-Andalusa svoj posljednji uspon dostići će u toku XIV vijeka u vrijeme dinastije Nasrīda[16] u Granadi, novoj raskošnoj prijestolnici, gdje su se još jedanput sve snage prikupile da bi sagradile čudesni spomenik – Alhambru[17], najsjajniji ostatak nasridske civilizacije i trajan dokaz kako umjetnici mogu da preobraze siromaštvo materijala suptilnošću svoje mašte[18]. Podignuta je za vrijeme Jusufa I (1333-1353) i Muhammeda V (1353-1391) na brijegu koji se uzdiže na sastavcima dviju rijeka. U prvom dijelu bilo je dvorište Mešuar (od ar. mašwar) gdje je sultan dijelio pravdu i primao počasti svojih podanika; zatim prostrano dvorište Mirta, sa bazenom i Dvoranom ambasadora u unutrašnjosti Komares-kule[19]; najzad, tu je harem, koji je smješten na istoku ove cjeline sa Lavljim dvorištem i fontanom u sredini. Na sjeveru su bila kupatila i vrtovi, na istoku male palate za sultanovu porodicu, na jugu turbe (rawda) i dvorska džamija, kasnije pretvorena u crkvu.

Iznenađujuću suprotnost blistavoj štukaturi u unutrašnjosti pruža spoljni izgled zidova, čija je oplata bez ukrasa, dok su u unutrašnjosti bili pokriveni pločama od štuka sve do tavanice, a samo je donji dio zidova bio optočen mozaikom od fajansa. Dvorišne fasade i galerije zaštićene su strehama. Umjetnička namjera je bila da se postigne dekorativno djelovanje i učinak perspektive, a ne arhitektonsko oblikovanje. U «savršenstvu kulisnih opsjena», koje su se pri svemu tome dobro uklapale u zgradu, u smjelim rezanjima svodova ili u «zvjezdastim kupolama» sa stalaktitima, u vještoj raspodjeli tereta i u rastvaranju zidova pomoću rombičkih rešetki, majstori Alhambre stvorili su nešto neviđeno, neprevaziđeno[20]. Umjesto potkovičastih i trodjelnih lukova, ovdje preovlađuju visoki polukružni lukovi, koji leže na dvostrukim ljupkim mermernim stubićima, uporedo sa čipkastim, skoro baroknim oblicima. Kao jedan od glavnih elemenata ukrasa, pojavljuje se dvojni prozor.

Višeslojne površine zidova prekrivene su ukrasom u štuku, raspoređenim u raznoliku mrežu sačinjenu od sklopa lukova, arkada, medaljona i isprepletenih, zvjezdastih i višelisnih oblika, gdje ukras u štuku dobija odlučujuću crtu arabeske «općeg idealnog oblika». Palmeta i rozeta, krizola i trolist, lanceta i rog izobilja razvijaju se iz račvastog lišća, ukrašavaju sve zavijutke lozica, tako da čine prave male žbunove i bukete. U ovoj zamršenosti hiljadu i jedne varijante jednog istog oblika, kontrasti su dobiveni time što su oni jednom strogo glatki, a drugi put izgledaju ćelijasti ili perjasti, ili su, još, njihovi obrisi označeni perlama, ili su raščlanjeni u nježno cvijetno talasanje.

Kaligrafija ima značajno mjesto na zidovima u okvirnim trakama, na kojima su nashi i kufski natpisi na bogatoj arabesknoj osnovi[21]. Osim zidova, kaligrafske ukrase susrećemo i na česmama u epigrafskim natpisima.[22]

Stalaktitni ukrasi nižu se u frizovima, profilirau arhitrave, površine lukova i kapitela, pojačavaju prijelaz prema svodovima pomoću raskošno ukrašenih niša, da bi dostigli vrhunac u «zvjezdastim kupolama».

Zidno slikarstvo se također susreće u Alhambri. U Kuli dama sačuvani su frizovi sa scenama lova i predstavama konjanika[23]. Ovo slikarstvo je svakako rad domaćih majstora, dok bi poznatije zidne slike, koje ukrašavaju drvene kupole «Sudnice», mogle biti evropskog porijekla.

U čuvenoj lavljoj fontani, po kojoj je dvorište u unutrašnjosti harema dobilo ime, susrećemo se sa naivno stiliziranim figurama u punoj plastici.

Nažalost, izvjesni dijelovi ovog veličanstvenog kompleksa uništeni su ili unakaženi kasnijim gradnjama i prepravkama.

U ovom osvrtu na arhitekturu i umjetnost al-Andalusa, naše interesovanje privlače svakako i ostvarenja «mudehara», tj. muslimana koji su radili za bogate kršćane, na teritorijama koje su od muslimana osvojili katolički kraljevi. Njihova umjetnost se u izvjesnim crtama prilagodila ukusu i potrebama naručilaca. To je osobito vidljivo na dvjema sinagogama podignutim u Toledu[24] i na dvorcu u Sevilji.

Alkazar u Sevilji je najveličanstveniji spomenik arhitekture «mudehar» stila u Španiji. Izgradnja dvorca započeta je oko 1360. godine, a kao materijal korištene su spolije iz Kordobe i iz ruševina palate Medinat az-Zahra. Na molbu Petra Surovog, sultan Muhamed V poslao mu je umjetnike iz Granade. Alkazar su završili njegovi nasljednici, a restauriran je u barokno-mudehar stilu u toku XVI stoljeća. Po djelovanju perspektive, po obliku različitih dijelova zgrade i po arhitektonskom ukrasu, ovaj dvorac jasno nastavlja stil Alhambre[25].

U velikoj količini sačuvane grnčarije posebno se ističe skupina «zgrafito» keramike u kojoj se ističu veliki crvenkasti ćupovi sa horizontalnim trakastim kaligrafskim ukrasima. Svoj najveći domet keramika al-Andalusa dostigla je u fajansu sa metalnim sjajem, u čemu je pretekla i Perziju i Egipat. Po novoj vrsti gleđosane keramike Malaga je, u XIV stoljeću, dostigla svjetsku slavu. Riječ «majolika» potječe od imena ovoga grada. Osobito su bile na cijeni žućkastozelenkaste «vaze iz Alhambre», sa drškama u obliku krila i slikanom dekoracijom izvedenom plavom bojom na bijeloj osnovi, koja se sastojala iz pisma, arabeske, ponekad štita sa grbom sultana Granade, a izuzetno i kaligrafski stiliziranih životinjskih figura.

Skupocjena sjajna (lister) keramika, u «mudehar» periodu, tokom XV stoljeća, proizvodila se u Manisi, predgrađu Valencije, a izvozila u Veneciju, Briž, Aleksandriju i Kairo. Karakteriše je nepotpuna imitacija arapskoga kaligrafskog ukrasa, arabeska, motivi vinove i cvijetnih lozica sa grbovima u obliku štita i gotička slova na rubovima. Zeleno i sivkasto obojena keramika, nešto slabijega kvaliteta, proizvodila se tokom XIV i XV stoljeća u Paterni, nedaleko od Valencije. Među njenim ukrasima nalaze se stilizirane životinje i ljudske figure «gotičke» prirode. Ovi proizvodi iz Manise i Paterne snažno su utjecali na italijansku majoliku.

Umjetnički rad u metalu, u posthilafetskom periodu, može se simbolično predstaviti sa dvije, za islam karakteristične vrste predmeta: za vodu i za osvjetljenje. Od skulptura u bronzi sa zoomorfnim predstavama posebno su izražajna dva, skoro istovjetna, vodena suda u obliku lava sa ugraviranim arabeskama. Stropna lampa izrađena po nalogu Muhammeda III 705/1305. godine, za džamiju u Alhambri, pravo je remek-djelo šupljikastog filigrana. Ukrašena je skladnim kufskim slovima i ljupkim grančicama arabeski, a u gornjem dijelu završena, poput minareta iz perioda Muvehida, «šiljkom» i nizom šupljikastih kugli.

Skupocjene tkanine iz al-Andalusa spominju se u papskim inventarima već od IX stoljeća[26]. U X stoljeću vjerovatno je već postojala i radila bar jedna državna radionica za izradu svilenih tkanina za potrebe halifinog dvora. Govoreći o radinosti u Almeriji u prvoj polovini XII stoljeća, Idrisi (1099-1154) spominje 800 razboja za izradu skupocjenih luksuznih tkanina. Takve tkaonice zabilježene su i u Mursiji, Sevilji, Granadi i Malagi.

Sačuvane tkanine iz al-Andalusa, X-XII stoljeća, odlikuju se ukrasom sa figurom u medaljonu. Takav je ukras, sa predstavom dvoglavog orla, na primjerku koji se čuva u Muzeju umjetničkih zanata u Berlinu ili ukras, sa «čovjekom koji davi lavove», na komadu svile što se čuva u Biskupskom muzeju u Viču (Katalonija).

Ukrasni zlatni brokati iz XIII stoljeća, sa šarom od rombova i ivicama s kaligrafskim «neshi» ornamentom, naročito su skupocjeni. Takvi su: ogrtač otkriven u Las Helgasu, blizu Burgosa, i odijelo dječaka Don Filipa, umrlog 1274. godine.

Svileni brokati sa lisnatim i lotosovim «kandelabrima», floralnim motivima u kojima su smješteni afrontirani lavovi u skoku, izrađivani su u izrazitom mudehar stilu tokom XV stoljeća u Sevilji i Valenciji[27].

Umjetnička izrada tepiha bila je veoma razvijena. Najstariji sačuvani primjerak pronađen u Fustatu (sada dio Kaira) pokazuje posebnost tkanja što se ogleda u obavijanju čvora oko samo jedne niti. Po svojim epigrafskim kufskim ukrasima i linearnom ornamentikom u vidu osmougaonika, ovi prvi tepisi vrlo su bliski savremenim seldžučkim tepisima iz Male Azije.

Tepisi mudehar stila uglavnom su sa plavim poljem, na kojem su porodični grbovi postavljeni u vrlo pravilnu i gustu mrežu pravougaonika, ili sa većim i manjim medaljonima[28].

U umjetnost al-Andalusa slile su se dvije struje utjecaja, koje su odredile njen razvoj; s jedne strane sirijsko-emevijska i, s druge strane, iračko-abbasijska. Prva se ogleda u prisustvu transepta, potkovičastog luka, tipu minareta, mozaičkog ukrasa, i u motivu vinove loze i školjke, a druga u višedjelnim lukovima raznoliko rezanim i u nekim bitnim crtama ukrasa, počevši od stilizacije ornamentike i životinjske figure, čipkastog ukrasa, kufske kaligrafije i ptica na keramici, preko tradicionalnog lika vladara koji sjedi «a la turca» do «samarskog uvojka»[29]. Uporedo sa njima razvijali su se i autohtoni oblici, kao što je transept u obliku velikog slova T, sa ugaonim kupolama «broda Kible», novi oblici kapitela, arabeska i kupole sa stalaktitima u mnogobrojnim varijacijama.

Na osnovama ove riznice oblika nastala je umjetnost andalusī, koja je dala novu monumentalnu arhitekturu. Krajnju istančanost i gotovo barokno prevazilaženje prethodnih stoljeća dostigli su Nasridi u Granadi[30]. 

 

Izvor: Zbornik radovaFakulteta islamskih nauka u Sarajevu, godina XXIII, br. 10., Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 266-280.