Atmosfera ljubavi i bliskih osjećanja

Autori: prof. dr. Mustafa Fetić, doc. dr. Fatima Karišik i doc. dr. Melida Župljanin

---

Potreba za ljubavlju je univerzalnog karaktera i veoma je jaka u svakom ljudskom biću. Voljeti i biti voljen je neraskidiva veza koja je povezivala i koja će povezivati ljude dok je svijeta i vijeka. Ljubav čini životne tegobe i iskušenja lakšim i pomaže nam da ih prebrodimo, zato je poklonjena ljubav djetetu kroz kvalitetan odgoj najljepši poklon koji mu možemo dati. Za zdrav emocionalni život u porodici važna je zdrava i osjećajna atmosfera, blag i prisan odnos među njenim članovima, a posebno odnos ljubavi i poštovanja među roditeljima. Porodica je prvo dječije okruženje i ono ima značajan uticaj na dječije ličnosti. „Veza između roditelja predstavlja obrazac za sve ostale veze unutar porodice. Ako se supružnici jedno prema drugom primjereno i uzorito odnose na način pun ljubavi, poštovanja, milosti, uvažavanja i dobre komunikacije, onda će sve te predivne kvalitete prenijeti na okruženje i postaviti standarde za sve članove porodice, što će se neminovno odslikati i na ličnost djeteta.“[1]

U realnom životu, analizirajući muslimansku porodicu, nailazimo na dva obrasca ponašanja roditelja. Jedna krajnost je da očevi insistiraju da nemaju ništa sa podizanjem djece i uopće ne pomažu majkama, čak ometaju ustaljeni režim koji je majka uspostavila sa djetetom, podrivajući neke njene naredbe pred djecom. Druga krajnost je da neke majke ništa korisno ne rade sa djecom u toku dana, a na interesovanje djeteta za nekom aktivnošću, igrom, rekreacijom, školskim vježbama, govore im da sačekaju očeve kada dođu kući, jer to pripada u djelokrug njihove odgovornosti. To su krupne greške koje se potkradaju u roditeljskom poimanju odgoja vlastitog potomstva. Unatoč tome, roditelji moraju uspostaviti i osmisliti jasan plan oko kojeg se oboje slažu, i otac i majka. Roditelji trebaju predvoditi odgoj u porodici, a ne čekati da ih djeca svojim ponašanjem vode iz jedne reakcije u drugu. Bez roditeljske ljubavi i upute dijete će biti emocionalno hendikepirano i neće svijet i okruženje prepoznati na valjan način. Ispravna roditeljska ljubav je nešto najbolje što može roditelj pokloniti svome djetetu, tom malom čovjeku, u fazi ranog razvoja. Nažalost, danas smo svjedoci da je roditeljske ljubavi sve manje, kao i vremena da potrebnu ljubav djetetu poklonimo. Za sve nađemo vremena, ali za svoju vlastitu djecu nemamo vakta, baš za ono što nam najvažnije. Zbog odsustva roditeljske pažnje prema djeci, ona se okreću novoj zabavi, a komunikaciju i potrebu za druženjem usmjeravaju ka ulici, internetu, televiziji i klubovima.

Prisutnost ljubavi u odgoju djece ima važnu ulogu na njihov pravilan odgoj i snažno utječe na dječije mentalne sposobnosti, lahkoću govora i pogled na svijet. Posljedice roditeljske ljubavi koje se reflektiraju na djecu ogledaju se kroz sreću i smirenost djeteta, sigurnost i samopouzdanje, kvalitetni odnosi i komunikacija sa ljudima, pozitivan pogled na život pun entuzijazma, spremnost da se suoči sa životnim iskušenjima, poštovanje i respekt roditeljskim savjetima, pravilno razumijevanje i prihvatanje kritike i samokritike.

Moderan način življenja koji je uslovljen brzim tempom rada i protoka informacija, te potrebom da i majka bude radno angažovana, dovodi nas u kompliciranu situaciju, kada su u pitanju obaveze i dužnosti majke. Potreba za ekonomskom egzistencijom upućuje nas na rad, a radna mjesta zahtjevaju, makar ona značajnija i unosnija – obrazovanje, stručnost i uspješnu karijeru. Ipak, uloga majke je najprioritetnija jer ona stvara i odgaja ljudsku ličnost, budućeg društveno odgovornog pojedinca. Žena kao najčasniji stub porodice nosi na sebi ovaj veliki emanet odgoja, kako spominje u hadisu Božiji Poslanik, a.s.: ‘“Žena je pastirica u kući svoga muža.“[2] Posebno u periodu ranog razvoja djeteta prisustvo i blizina majčinog krila su nezamjenljivi za dijete i njegovo uspješno razvijanje. Izvor roditeljske ljubavi možemo naći i u ovoj pedagoškoj izreci Muhammeda, a.s., koji veli: „Nama ne pripada onaj koji nema milosti prema djeci, i ko ne poštuje starije.“[3] Priroda majke je bliska djeci i zato djeca otvaraju duše pred njima otkrivajući im misli i osjećanja koja se kriju u dubinama njihovih duša. „Ona se posvjećuje uljepšavanju dječije naravi na sve moguće načine: igrajući se i šaleći sa njima, laskajući im i obraćajući im se riječima punim nježnosti i ljubavi.“[4]

(Odlomak iz članka „Porodično vaspitanje djeteta u duhu islamske pedagogije“, Islamska misao, br. 9, Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2016, str. 104-105)