Autor: Kemal Obad
Dok sam bio još mali, često su mi kazivali kako su očevi grubi i strogi, a majke nježne. Tad se sjetim da moj babo nije bio grub insan. Njegova nježnost i danas mi grije ovo mlado srce. Kad bih vidio kakav njegov hajr u poslu, odmah bih se zamislio nad svojim djelima, pa koliko samo nestašluka sam napravio da sam se samog sebe postidio. Znao sam da je zaista poseban insan, ali i za mene najljepši i najbolji babo. Jednog ramazanskog ljeta pokazao je svoju dobrotu.
– Hajde, Mehmede, sad ćemo lopte da igramo! – zvali su me ahbabi iz mog sela.
– Eto me, eto me, samo da se presvučem! – doviknuh im, te uđoh u kuću. Baš kad se presvukoh i krenuh, zaustavi me majka na kućnom pragu.
– A kud’ si ti poš'o, dječače? Ne pitaš li, možda, treba l’ pomoć’ babi. Hajde, eno ga u bašči nešto radi. Der, idi vidi da pomogneš nešto.
– Ali, majko! Ja htio lopte da igram. Sad me zvali i…
– Ma lopte po ovom suncu?! Aman, Allah, što me sekiraš?
Nisam više oklijevao i bilo bi mi plaho krivo da sam još šta rekao majci. Izašao sam do babe u bašču. Radio je vrijedno, marljivo i uporno, kao da sunca i njegove užarene topline nije ni bilo. A još je i postio. Radio je kao službenik u našoj gradskoj općini, a odmor preko vikenda mu je bio dovoljan da može mnogo uraditi oko kuće i u bašči.
– Babooo! – uzviknuo sam idući prema njemu. – Mama me poslala da ti pomognem ako šta mogu.
– Neka, ne treba sad sine. Još da ofarbam ovu trešnju, a poslije ćemo zaliti cvijeće.
Sjeo sam u hlad, te razgledao bašču. Malo-malo, pa se zagledam zamišljen u nebesko plavetnilo slušajući ljetne pjesme ptica.
– Hodi der ‘vamo, sine, da ti pokažem nešto – odjednom me pozva babo.
Stojeći kraj stare trešnje, nešto je držao u rukama skupljajući dlanove zajedno, kao školjku. U meni se probudi znatiželja. Da nije, možda, našao ptičije jaje radeći oko trešnje.
– Šta to čuvaš, babo? – ushićeno sam upitao. A on, polahko i nježno otvarajući svoje dlanove, nasmija se, te mi reče:
– Vidiš, sine, ovog malog vrapca. Letio je tražeći hlad da se sakrije od ove vrućine, ali se povrijedio pokušavajući da sleti na ovu staru trešnju. Suhe ispucale grane povrijedile su mu krila i zato je pao na zemlju.
– Pa, šta ćemo sad, babo? Hoćemo li ga ostaviti da bude na našoj trešnji? – upitao sam milujući malu nejaku ptičicu po pernatoj glavici.
– Eh, ne možemo to tako, Mehmede. On neće da bude na našoj trešnji zastalno, on ne bi sine preživio ovako. Vrabac želi da bude sa svojom porodicom, baš kao što mi volimo biti zajedno. Nego, hajde ovamo, da pomognemo ovom mališi.
Pratio sam babu u svakom njegovom koraku. Otišli smo do našeg šadrvana, te ga je babo osvježio kapljicama izvorske vode i malo mu natopio krilo. Jadna ptičica je još uvijek bila preplašena. A onda je babo pažljivo zamotao malo zavoja i malu grančicu na krilo nejakog vrapčića da bi mu rana što prije prošla i da bi mogao što prije ponovo poletjeti. A ja nisam ni znao da je babo u podrumu imao jednu malu drvenu kućicu za ptice. Kaže da je baš čekao pravi trenutak da je postavi u naše dvorište. I tako smo ovog malog vrapca smjestili u tu kućicu i postavili je na našu razlistanu jabuku kako bi lišće kućicu zaštitilo od jakih sunčevih zraka.
Nakon nekoliko dana, naš vrabac, zajedno sa drugima, odletio je u neke druge krajeve. Poslije su još neke druge ptice naseljavale tu malu drvenu kućicu što ju je napravio babo. Ostao sam zadivljen kako je babo spasio život onom malom vrapcu i još pomogao drugim pticama da se mogu odmarati na stablu naše jabuke u drvenoj kućici. A on je uvijek skromno govorio da samo Allah sva bića održava u životu, pa tako i onim pticama omogućava da lete. Zauvijek mi je u sjećanju i u srcu ostala ta topla babina nježnost.
Izvor: Elif, časopis za djecu, god VI, Udruženje vjeroučitelja, Sarajevo, novembar 2016, str. 20-21.