U gradu Tabrizu živio je čovjek po imenu Bedruddin, poznat po svojoj plemenitosti i darežljivosti. Bedruddin je bio zapovjednik gradske straže u Tabrizu. Brinuo se za red i mir u gradu. Bio je pošten i pravičan, a, kako smo rekli, uvijek je nastojao biti na usluzi siromašnima i potrebnima. Ljudi u Tabrizu su ga zato veoma cijenili i poštovali.
Čim bi čuo da nekoga tuga i jad bije,
hitao bi nevoljniku pomoći što prije;
kad bi čuo da se neko na nesreću žali,
sramio se k'o da je on za to krivac pravi!
U okolini Tabriza živio je neki siromah koji se, da bi se prehranio, sve više zaduživao, dok njegov dug naposljetku ne naraste na devet hiljada dinara. Siromah nije znao šta da radi, i, napokon, odluči da ode u Tabriz i zamoli Bedruddina za pomoć.
Inače, on je od Bedruddina već nekoliko puta pozajmljivao novac, i Bedruddin mu je svaki put oprostio njegov dug. Čovjeka je sad bilo stid ponovo se obratiti dobrom Bedruddinu, ali drugog izlaza nije imao.
Čim stiže u Tabriz, zaputi se pravo Bedruddinovoj kući, ali ondje zateče žalosnu Bedruddinovu čeljad i ču tužnu vijest da je Bedruddin prije neki dan iznenada umro.
Onaj paun nebeski na nebu je sada,
vratio se napokon onamo gdje spada;
u njegovoj sjeni svako spasa nađe,
al’ to sunce dobra brzo, eto, zađe!
Nevoljni čovjek lutao je ulicama Tabriza mučen brigama i najcrnjim mislima, dok mu se odjednom ne smrači pred očima i on pade u nesvijest. Ležao je tako onesviješten satima, te ga prolaznici napokon probudiše umivajući ga hladnom vodom.
Kad dođe sebi, čovjek trezveno porazmisli o svojoj situaciji, a onda odjednom shvati svoju zabludu, pa požuri u najbližu džamiju, klanja dva rekata namaza, a onda diže ruke k nebu i reče: “O Bože, o jedini moj Gospodaru, ja sam se silno ogriješio prema sebi očekujući pomoć od Tvojih stvorova! Bedruddin jeste bio velikodušan čovjek, ali on je samo Tvoj rob i njegova dobrota ne može se mjeriti sa Tvojom! On mi jeste poklonio ovu odjeću koju nosim, ali Ti si mi darovao ruke kojim sam je i sam mogao zaraditi; on mi jeste davao novac, ali Ti si mi dao pamet koju sam trebao koristiti! Uostalom, Ti si Onaj Koji je Bedruddina učinio darežljivim i dao da on pomaže ljudima u nevolji!”
Onda siromah izađe iz džamije, i zaputi se na glavni trg u Tabrizu. Ondje okupi prolaznike oko sebe i ispriča im kako je Bedruddin bio dobar prema njemu, želeći se bar tako odužiti svom dobročinitelju. Ljudi su ga, ganuti, slušali, svi mu udijeliše ponešto novca, i ovaj siromah tako sakupi sto dinara.
Ovaj nevoljnik odatle otiđe na Bedruddinov mezar, pa se kroz dove stade zahvaljivati čovjeku koji mu je za života često pomagao i bio dobar prema njemu. Znao je da Bog kaže da je zahvalnost onima koji nam čine dobro ustvari zahvalnost Njemu. Kroz plač je nabrajao Bedruddinove vrline i molio Boga da Bedruddina obraduje najljepšim džennetskim nagradama.
Ti bijaše sunce što je na me sjalo,
sve što sruših ti bi za me popravljao,
nisi htio ovim svijetom nosit obraz taman,
po dobru ti ni Mikail melek nije ravan!
Uto na mezar dođe i jedan Bedruddinov blizak prijatelj, pa kad ču kako ovaj čovjek hvali Bedruddina i žali za njim, odluči da ga povede svojoj kući i ponudi mu prenoćište.
Iste noći taj ugledni čovjek usni Bedruddina, koji mu reče: “Čuo sam sve što je tvoj gost o meni govorio, ali nisam mu mogao odgovoriti. A ti znaj da sam ja na ovome svijetu dobio najljepšu nagradu za svako dobro djelo koje sam učinio na dunjaluku. Dunjaluk je kapija kroz koju se stiže u ovaj svijet i stvarni život. Tek ovdje mi shvatamo gdje smo ustvari bili i kako smo pogrešno shvatali život na dunjaluku. A što se tog siromaha tiče, znaj da sam mislio na njega, pa sam za života ostavio nešto zlatnika i namijenio ih njemu. Zlato ćeš naći sakriveno ispod poda u mojoj sobi, pa ga predaj tom čovjeku u nevolji. Reci mu da tim novcem vrati svoje dugove, a ono što pretekne neka zadrži za sebe. Htio sam mu to sam dati, ali prije nego smo se sreli kucnuo mi je smrtni čas. Uglavnom, reci mu da tako učini, ali neka pazi da ga trgovci ne prevare kad bude mijenjao zlatnike. I još mu poruči da sam ga zamolio da me se sjeti u svojim dovama. A kad dođeš mojoj kući uzeti to sakriveno zlato, reci mojim nasljednicima da je takva bila moja želja, i neka se sjete da je naš dragi Poslanik kazao da je onaj ko traži nazad ono što je već darovao poput onoga ko jede ono što je povratio. Budu li ipak htjeli uzeti to zlato, neka znaju da time uznemiravaju moju dušu i da ih čeka velika nesreća!”
Čovjek se tad sav oznojen ali sretan probudi iz sna, pa odmah ustade iz postelje i radosno utrča u sobu u kojoj je spavao onaj zaduženi siromah. Probudi ga i sve mu ispriča, pa čim svanu otiđoše Bedruddinovoj kući i nađoše zlatnike tačno ondje gdje mu je Bedruddin u snu rekao.
I tako ovaj siromah vrati svoje dugove, i još mu preteče dovoljno novca da pokrene vlastiti posao kojim je do kraja života izdržavao svoju porodicu. Nikad nije zaboravljao milost koju mu je Bog ukazao, a nakon svakog namaza u dovi je spominjao dobrog Bedruddina, čovjeka koji je dokazao da se velikodušnošću i darežljivošću na ovom svijetu stječe ljubav ljudi, a nagrada za to kod dobrog Boga je tako velika da je mi nismo u stanju ni zamisliti.
Zato, nastojmo i mi biti darežljivi i velikodušni, pomozimo svakome kome možemo i znajmo da je Bog, Koji nam je dao sve što imamo, propisao da dio našeg imetka pripada i onima kojima nije dato koliko nama. Zapamtimo zauvijek da Svevišnji Bog iskušava i imetkom i siromaštvom. Imućan čovjek je zato dužan da iz svog imetka dijeli siromašnima, a siromah je dužan da bude strpljiv i zadovoljan, uzda se u Boga i Njegove dobre robove, ali i sam pokuša učiniti sve što može da bi popravio svoju situaciju.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 145-148.