Na zelenom šumskom proplanku, u sjeni veličanstvenog hrasta, smjestio se razred marljivih vjeverica. Učiteljica stara iskusna vjeverica, već pomalo prosjeda, sjedila je na stražnjim šapama i tumačila svojim đacima.
– Među svim životinjama, mi vjeverice smo najbrže…
U tom času na proplanak je istrčao zec. Čuo je ono što je rekla stara učiteljica i nije mogao a da ne kaže:
– Nemojte joj vjerovati djeco! Koještarije vam govori stara učiteljica. Ako želite znati tko je najbrži onda znajte to sam ja. Uostalom pogledajte ovamo.
I zec jurnu kao da ga goni deset pasa. Pretrčavši proplanak uzduž i poprijeko, on se slavodobitno, hvalisavo trzajući repićem, zaustavi pred učenicima.
– No, jeste li na svoje oči vidjeli tko je brži, vi ili ja?
– Ti si naprosto hvalisani zekan! – poviče uzbuđena učiteljica.
– Nisi me ni saslušao do kraja, a već si mislio da znaš o čemu govorim. Uvrijedio si me, izgovorio gomilu gluposti i kao lud bez ikakvog razloga jurio amo-tamo po proplanku. A ja sam htjela reći da smo mi vjeverice, među svim životinjama najbrže penjačice. Samo to i toliko. A da je zaista tako odmah ćeš se uvjeriti.
I stara se vjeverica u tren oka uzvere na vršku golemog hrasta i hitro se opet spusti na zemlju. Zatim se obrati zecu i reče mu uz smiješak:
– A sad kume zeče, da vidimo kako se ti penješ po drvetu?
Ali zec nije htio ni iskušati svoje penjačke sposobnosti. Opustio je rep i uši, i sve onako postrance otišao s proplanka ispraćen smijehom čitavog razreda.
Najprije treba čuti do kraja ono što se govori, a tek onda reći svoje mišljenje!
F. Gisondi
Izvor: https://sites.google.com/site/polariteti/price-za-djecu