Zaboravi brige i dnevne stvari,
ako si mi po srcu rod:
moj druže stari, ne žuri tako,
uspori hod.
Pogledaj kako zanosno pada
snijeg – veseo, tih,
i priču stvara, od našeg grada,
od riječi naših stih.
O dođi bliže,
otvori oči u nebo blago,
da vidiš ovaj čarobni san:
hiljadu srebrenih zvijezda stiže
u susret nama, u susret svima –
zar nije divno, zar nije drago –
dati im srce, obraz i dlan?
O slušaj zvuk dalekih žica.
Tko svira? Otkud sjaj?
Nad gradom leti bijela ptica
u daleki kraj.
Sve treperi, blista, blista,
nebom sjaji, srebrom lista,
sve je svijetli sjajni dan.
Ovaj snijeg nam opet vrati
što ne može nitko dati:
najljepši djetinjstva san.
Stani, stani, stari druže,
i pogledaj u visine,
bit ćeš opet sretan, mlad –
svuda svijetle zvijezde
kruže…
Jata bijela! Tiha jata –
i ko priča iz davnine
sav od srebra, sav od zlata
trepti, bliješti bijeli grad.
Gustav Krklec