Autor: Alen ef. Kotorić
Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Bog je konačni i jedini sudac. Tko to od nas ima pravo raspoređivati dobrotu Božiju i nekima je darivati, a drugima uskraćivati?
Bilježi se da je vođa pravovjernih Alija ibn Ebi Talib upitao: “Želite li da vam kažem tko je najučeniji među učenjacima?“ Prisutni potvrdno odgovoriše, a on reče: “To je onaj koji ne uzrokuje beznađe kod ljudi u Allahovu milost i ne uzrokuje razočaranje u Allahovu dobrotu. To je onaj koji ne jamči ljudima da će biti pošteđeni ispita pred Allahom i koji ne opravdava ničiji grijeh. To je onaj koji vjernike ne nastanjuje u Džennet niti grešnike nastanjuje u Džehennem, sve dok Allah ne presudi među njima. Ni najbolji u ovom ummetu nisu sigurni od Allahove kazne. Uzvišeni Allah kaže: Allahove kazne se ne boji samo narod kojeg očekuje propast.“ (Araf, 99)
Ni najgori u ovom ummetu ne trebaju gubiti nadu u Allahovu milost. Uzvišeni Allah kaže: Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87)
Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Tko to od nas može milost Božiju dijeliti i nekima je poklanjati, a nekima uskraćivati? Milost Božija tolika je da je našem razumu teško pojmiti njezin obujam. Ako je samo jedan njezin postotak spušten na zemlju pa se iz njega crpi sva samilost među svim stvorenjima, može li itko zamisliti što sadržava ostalih devedeset devet dijelova milosti Milostivog i koliko prostora u tome ima za čovjeka.
Živimo u vremenu i društvu u kojem ljudi lako prosuđuju i jednostavno donose sud kome će se Allah smilovati, a kome ne. Najučeniji među učenima ne upuštaju se u takve dubine i nikomu ne umanjuju nadu u milost Božiju. Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Bog je konačni i jedini sudac. Tko to od nas ima pravo raspoređivati dobrotu Božiju i nekima je darivati, a drugima uskraćivati? Božija dobrota je tolika da On Uzvišeni svim ljudima daje opskrbu, svima omogućuje da dunjalukom hode i na njemu dostojanstveno žive. On to Svevišnji, a On je dobar i voli dobrotu, omogućuje i vjernicima i nevjernicima.
Neki je čovjek, kaže predaja, došao Ibrahimu, a.s., i zatražio da jede. Kad je Ibrahim, a.s., saznao da je nevjernik, uskratio mu je gostoprimstvo. Allah, dž.š., Svog je prijatelja Ibrahima, a.s., ukorio i objasnio mu da taj čovjek Njega negira i ponižava, a On mu tolike godine usprkos svemu daje iz obilja Svoga i jelo i piće i odjeću i blagodati bezbroj. Ti mu samo jednom ne možeš dati zato što je nevjernik.
Istinski učen čovjek ne upušta se u te dubine i ne donosi ljudima razočaranje kazujući im o onome što ne zna, a nitko ne zna, ma koliko učen bio, kome će Allah iz Svoje dobrote na ahiretu uskratiti, a kome obilje dati. Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Bog je sudac konačni, a tko to od ljudi može ikome biti jamstvo da će pošteđen ispita pred Gospodarom biti i tko to može grijeh lijepim prikazivati i isti opravdavati?
U vremenu i društvu u kojem jesmo ima onih koji odgovornost pred Gospodarom svjetova relativiziraju, koji i sebe i druge u grijehu tješe i različitim izgovorima svoj i tuđi grijeh opravdavaju. Najučeniji među učenima ne upušta se u takvu avanturu. On, i svojim djelom i riječju svojom, opominje ljude oko sebe i uči ih da će sigurno odgovarati i opominje ih da se grijeh ničim neće moći pravdati.
Ljudi ne sude i neće suditi ljudima. Sud o nama nije u nama. Svevišnji Bog konačni je, pravedni sudac. On će razlučiti, bez trunke sumnje u pravednost, stanovnike Vatre od stanovnika Dženneta. Tko to može, pita Alija ibn Ebi Talib prisutne, bez obzira na to koliko učen bio, ikoga smjestiti u Džennet? Najučeniji su oni koji znaju da o tome nema suda dok u Danu konačnoga suda Allah ne presudi. Tko to može, ma koliko učen bio, bilo kojeg grešnika smjestiti u Vatru? Istinski učen čovjek zna da do posljednjega daha čovjekova postoji mogućnost da se Vatre spasi jer islam briše ono što je bilo prije njega. Nitko na zemlji, bez obzira na to koliko čvrsto vjeruje i kako živi, nije siguran od Allahove kazne. Nitko na zemlji, bez obzira na to koliko duboko u grijeh zagazio, ne treba izgubiti nadu u spas od ahiretske propasti. Čovjekovo nije da sudi. Nema čovjek, ma kako učen bio, informacije na temelju kojih bi mogao donijeti sud o čovjeku.
U jednoj predaji stoji da su vjernik i nevjernik, davno u vremenima prošlim, krenuli loviti ribu. Nevjernik je zazivao svoja božanstva i svaki put bi izvukao mrežu punu ulova. Vjernik je dozivao Allaha, ali nikada ništa ne bi ulovio. U sumrak je ulovio jednu ribu, ali ona se koprcala i skliznula u vodu. Vjernik se vratio kući bez ulova, a nevjernik s mnogo ribe. Melek zadužen za vjernika sažalio se nad njim. Kad se uspeo na nebo, Allah, dž.š., pokazao mu je vjernikovo mjesto u Džennetu, a melek reče: “Allaha mi, nimalo mu neće biti žao zbog svih nevolja koje ga zadese kada nastani ovo mjesto.“ Potom mu je Allah pokazao nevjernikovo mjesto u Džehennemu, na što je melek rekao: “Allaha mi, neće se moći koristiti svime onim što je postigao na dunjaluku ako će mu ovo biti boravište.“
Naše je da radimo, da se borimo da sva iskušenja i izazove vjernički podnosimo. Naše je da svakim korakom budemo usmjereni prema postizanju Allahova zadovoljstva. Naše je da se ne obaziremo na ono što ljudi o nama misle ako nam je zadovoljstvo Božiji cilj. Naše je da ne donosimo sud o ljudima jer samo je Allahov sud o nama i drugima mjerodavan. Uzvišeni Bože, pomozi nam na putu do Tvog zadovoljstva. Amin.
Izvor: Bilten, glasilo Medžlisa IZ Zagreb, br. 181, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Sarajevo, listopad 2016, str. 21-23.