Pošao jednog dana otac sa sinom u polje. Bilo je jesensko doba. Blago sunce još je grijalo, a topao vjetrić pirio. Putem ožedni dijete, pa, okrenuvši se ocu, reče:
– Ah, oče, žeđ me mori! Gledaj u tom vrtu lijepih krušaka, pokićenih po širokim granama. Da mi je koja, da ugasim žeđ.
– Vjerujem ti, sinko, ali se to ne smije učiniti.
– Lahko je meni preskočiti plot.
– A što bi rekao vlasnik ovoga vrta?
– Ta, valjda njega nema ovdje. Ja nikoga ne vidim u vrtu.
– Ako ti i ne vidiš, moj sinko, ipak ima Neko, ko na sve pazi i sve vidi.
– A tko bi nas vidio?
– Onaj, koji sve vidi i sve čuje, koji zna i naše misli, koji gleda i u naša srca. Allah, dž.š., sine moj.
– Pravo veliš, oče! Ne pomislih na to. Oprosti mi, molim te! Nikad više neću tako grješno misliti.
U taj čas podiže se čovjek, koji je ležao u vrtu i čuo ovaj razgovor, pa će iza plota:
– Baš si valjan, živ bio ocu svome! Kad si tako poslušan momak, evo ja ću ti dati što želiš.
Iza ovih riječi ustade čovjek i za kratko vrijeme donese mališanu pregršt sočnih krušaka.
Izvor: dr. Refik Ćatić, Omer Štulanović, Vjeronauka za treći razred osnovne škole, El-Kalem, Sarajevo, 2003, str. 95.