Bošnjačka narodna priča
Donio Mustajbeg bojadžiji dosta vune da mu je oboji, te pošto će biti poskupo, poče smišljati kako da ga prevari. Kad smisli, reče mu:
– Nemoj mi bojiti vune ovim bojama – i nabroja sve boje što je imao bojadžija, – a boji kojom god hoćeš drugom.
Bojadžiji ne ostade ni jedna boja, te ti on smisli, promisli, pa će Mustajbegu:
– Dobro, ali nemoj mi dolaziti po vunu: ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom, a dođi u svako drugo doba.
Nejse, dani prolazili, te ti Mustajbeg jednog utorka ode po vunu:
– Esselamu alejkum!
– Alejkumusselam! Ja tebi rek'o da mi ne dolaziš utorkom!
Mustajbeg se pokupi i ode. Kad, eto ti ga četvrtkom.
– A rekoh li ti ja da mi ne dolaziš četvrtkom!
I tako, dotjeraše do kadije. Kadija razmišija, razmišlja, ali nikako da nađe krivca. Odluči da ih obojicu strpa u bure, pa da ih otisne niz brdo, neka se nagode. Tako i učini.
Bure krenu, kad Mustajbeg zavika:
– Boj’, majstore, kojom hoćeš!
– Dođi, Mustajbeže, kad hoćeš! — još brže doviknu bojadžija.
Izvor: Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka, za izdavača: Čengić Hasan, Sarajevo, 1977., str.116.