Neki mladić posjetio je jednog poznatog mudraca u regiji radi neobičnog problema koji je imao. Mladić je u životu uvijek imao uspjeha. Kada je preuzeo mali posao od svog oca razvio ga je u veliki i obogatio se. Svi su mu ukazivali poštovanje. Neprijatelja nije imao. Sretno se oženio, i postao otac. Tada su počeli mladićevi problemi. Zbog vlastitog uspjeha i blagostanja koje ga je okruživalo, ljude iz svoje okoline počeo je gledati s visine.
Za ovog mladog čovjeka nijedan posao nije bio važan, nijedan čovjek, nijedan slučaj. Ponekad uopšte nije govorio, nije slušao, počeo bi sa čitanjem, ali sve bi za nekoliko trenutaka ostavljao.
Mudrac je dugo, dugo slušao mladića dok mu je ovaj pripovijedao svoju priču. Poslije je mudrac upitao:
Imaš li zadovoljstvo u nečemu što radiš?
Mladić je razmislio trenutak, pa odgovorio:
Šah, reče, ali šah tako dobro igram da ne mogu naći protivnika.
Lijepo, reče mudrac. Ovdje imam jednog učenika, i on dobro igra šaha.
Pozva učenika i postavi šah na stol. Mladić i učenik sjedoše jedan naspram drugog. Iznenada mudrac reče: Momenat! Ova partija šaha bit će malo drugačija. Poraženi će izgubiti glavu. Glavu poraženog ću ja svojom rukom odsjeći, svojim bodežom. Uredu?
Uredu je, učitelju, reče učenik, dok je mladić još tišim glasom rekao: Uredu.
Igra je počela. Mladića, u svemu uspješnog, počele su obljevati graške znoja. Svaki napad koji bi napravio bio bi mudro zaustavljen od učenika. Mladić se nastavio znojiti. Malo kasnije počeo je razmišljati o odbrani. Morao je ovladati potezima učenika. Na trenutak je pogledao mudraca. Oči su mu bile pune straha. Tog trenutka mudrac jednom rukom sa stola obori šah:
Uredu, gotovo je! Nikome neće biti odsječena glava!
Mudrac reče: Ovaj zadatak si ponovo proživio sa strašću, ponovo si naučio da zadržiš pažnju, nisi gledao sa omaložavanjem, naučio si, sa smrću za vratom, svemu dati vrijednost!
Nakon toga mladić je otišao, a mudrac i učenik su spremili šah u kutiju.
(Iz knjige Menekşe kokulu hikayeler)