Kao što su činioci pročišćenja duše mnogobrojni i raznovrsni, činioci upropaštavanja duše su, također, mnogobrojni i različiti.
Svi grijesi i nepokornosti, koristoljublja, osionosti i neposlušnosti predstavljaju pretpostavku za upropaštavanje duše.
U vezi s tim, pojasnit ćemo dva važna činioca: materijalizam I pohlepu, koji predstavljaju korijen svih ostalih činioca.
1. Materijalizam
Uzvišeni Bog kaže:
“Uspjet će onaj ko se pročisti, i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na Ovom svijetu volite.”
Iz ovih časnih ajeta jednostavno se može izvući zaključak da kao što pročišćenje ima za posljedicu spasenje i uspjeh, materijalizam ima za posljedicu upropaštavanje duše, prljanje grijesima i nemar prema Bogu.
Do ove zbilje se, s jedne strane, može doći na osnovu suprotstavljenosti pročišćenja te sjećanja na Boga biranju ovosvjetskog života i, s druge strane, na osnovu suprotstavljenosti ovosvjetskog života Onom svijetu, na šta je ukazano u narednom ajetu:
“A Onaj svijet je bolji i trajniji.”
Stoga, jasno je da se osoba koja je obuzeta materijalizmom udaljava od sjećanja na Boga i svih dobrih i bogougodnih djela, a kao rezultat toga ne posvećuje se namazu i spominjanju Boga, niti razmišljanju o poputnini za Onaj svijet.
2. Pohlepa ili šuhhe nefs
Uzvišeni Bog ensarije, koji su kada je riječ o pribavljanju životnih potrepština davali prednost muhadžirima u odnosu na sebe i koji su se čuvali pohlepe, spominje kao one koji su postigli spas i kaže:
“I daju drugima prednost nad sobom, mada im je i samima potrebno.”
A oni koji se uščuvaju lahkomosti, oni će sigurno uspjeti. Sintagma šuhhe nefs iz ovog ajeta ima značenje škrtosti popraćene pohlepom.
Nakon ovog objašnjenja moguće je izvući zaključak da ako uzdržavanje i čuvanje od šuhhe nefs ili pohlepe osigura spasenje (onako kako stoji u časnom ajetu), onda šuhhe nefs i pohlepa predstavljaju činilac i sredstvo upropaštavanja duše.
Prema tome, čednost i udaljavanje od pohlepe predstavljaju jedan od znakova čestitih i pročišćenih ljudi, kao što pohlepa predstavlja jedan od pokazatelja nevaljalih i prezrenih ljudi.
3. Hvalisanje čistotom
U Kur’anu se vjernici pozivaju da se paze jedne vrste pročišćenja.
Ta vrsta pročišćenja duše je ona vrsta koja se naziva hvalisanje čistotom, odnosno smatrati sebe pročišćenim I hvalisati se time.
Neki od nevaljalaca ne samo da se ne posvećuju istinskom pročišćenju, pročišćavanju i čistoti duše već se samoljubivo i nadmeno hvališu.
Ustvari, oni smatraju da su pročišćeni I da posjeduju čistu dušu, tako da se neki smatraju bliskima Bogu i govore:
Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi, ili pak smatraju da ne zaslužuju tešku kaznu i s tim u vezi govore:
Vatra će nas doticati samo nekoliko dana.
Bog ovu vrstu pročišćenja i samohvalisanja kudi:
Zato se ne hvališite čistotom svojom.
U drugom ajetu kaže:
“Zar ne vidiš one koji sebe hvališu čistotom?”
Međutim, Allah očisti onoga koga On hoće, i nikome se neće, ni koliko trun jedan, nepravda učiniti.
Naravno, jasno je da čišćenje svake osobe dolazi od Boga, u skladu sa Božijom mudrošću i pojedinačnim sposobnostima, i upravo zbog toga na kraju ajeta stoji rečenica: Nikome se neće nepravda učiniti.
Izvor: “Vrline čestitih u Kur’anu”, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2012