Rođenjem si osuđen da postaneš prah, zašto onda na ovom ovdje svijetu podižeš visoke palače?
Bit ćeš zgažen u prašini; zašto onda gradiš palaču visoku poput neba?
Makar nagomilao i zlata i srebra, nećeš moći ni gutljaj vode popiti bez boli.
Pomiri se sa svojim stanjem, jer nitko se neće pobrinuti za tvoju bezbrižnost.
Tvoje je tijelo zavjetovano prašini, ali ne i tvoja duša ako je čista.
Nisu li se anđeli poklonili pred tobom[1]? Zar ne nosiš krunu „Božijeg namjesnika“[2]?
Nasljedniče Božijeg namjesnika, napusti nečista mjesta; protresi obamrlost svoje duše i zasluži raj.
Neograničena vlast čeka te u Egiptu. Zašto da kao Josip ostaneš na dnu bunara?
Ako nemaš vlasti nad svojom dušom, znači da njome umjesto Solomona vlada vrag.
Ti si vladar, na početku i na kraju. Ali, nažalost, čovjek vidi dvostruko.
Umjesto jednog, vidiš dva, umjesto dva, vidiš stotinu. Jedan, dva ili sto, ti si sve.
Nesretniče, ti imaš samo jedno srce natovareno sa stotinu bremena. Kako ćeš izaći nakraj s toliko dužnosti?
Dokad ćeš se brinuti o kruhu i odjeći, strahu i nemilosti, ljubavlju za slavom?
Od iskona obdaren čudesnom biti, zakrpao si dronjcima svoju svilenu haljinu.
Ako se u svakom trenu trudiš da pristaneš na prisutnost, zaslužit ćeš ovaj poziv: „Pokloni se i približi.“[3]
Farid ad-Din ‘Attar[4]
Izvor: Eve de Vitray-Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, (prevela s francuskog: Mirjana Dobrović), ITRO „Naprijed“, Zagreb, 1988, str. 31.