Mlado je proljeće naviklo
još u vremena stara
da nakon zime najljepšu
izložbu slika stvara.
Njemu je tijesna svaka
dvorana zatvorena,
stog slika nasred njiva,
u šumi punoj sijena.
Oboji nebo plavim,
a onda crta dugu,
pjenušav potok stvori
i zelen žbun u lugu.
Njegovu čudesnu ruku
još niko vidio nije,
a tajne svih boja
i danas vješto krije.
Ne znamo kako vrbe
baršunom sivim ovije,
kako maslačke izvaja
i starim zlatom prekrije.
Tek znamo, dok mu slavuj
u pozdrav govor tka,
da nam u duši svaka
njegova slika sja.
Nasiha Kapidžić-Hadžić