Jedan bogataš šaljivčina pozove hodžu na iftar. Kako je cijeli dan vodao hodžu od džamije do džamije, hodža dobro izgladnje. Kad je bilo vrijeme iftara, uđu u trpezariju, gdje su bila poređana svakovrsna jela: guščija dolma, burek, baklava i još mnoga druga jela, tako da hodži pođe voda na usta kad ih ugleda. Najzad sjedoše za trpezu. Iznesoše pred njih lijepu škembe-čorbu. Domaćin uze kašiku-dvije, pa reče:
– Uh! Allah ti platio, upravitelju! Koliko sam ti puta rekao da kažeš kuharu da ne stavlja bijeli luk u čorbu! Nosite ovo ispred mene!
Odmah odnesoše čorbu i donesoše guščiju dolmu. Opet domaćin uze jedan zalogaj pa planu:
– Upravitelju, zar ti nisam baš jučer rekao da mi se u dolmu ne stavljaju začini!? Zar ne znaš da ja to ne podnosim!? Nosite to!
Zatim dođe pečena ćurka. Miris ćuretine širio se tako primamljivo da se hodži ote uzdah kad vidje da domaćin i ovom jelu nađe manu i naredi da se odnese. Jedan sluga stavi na trpezu baklavu, a domaćin ga mrko pogleda, pa reče:
– Ludi Arape, zar se baklava iznosi na gladan stomak? Nosi to!
I tako i baklava ode.
Kad je hodža vidio da se i najljepša jela odbacuju zbog neke mane, on, onako gladan, prihvati za kašiku, pa ode do onih jela što su naprijed stajala, čučne i poče da jede pilav. Nato domaćin povika sa trpeze:
– Hodža, hodi ovamo! Gdje si to pobjegao?
A hodža mu odgovori:
– Aman, gospodaru, dozvoli mi da ja upitam za zdravlje svog starog prijatelja dok ti nabrojiš mane ostalih jela.
Na te riječi svi prisutni zajedno sa domaćinom prasnuše u smijeh. Kad se smijeh stišao, domaćin naredi da se ponovo iznesu po redu sva jela.
Izvor: Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str. 111.