Allahov poslanik Davud je bio čvrst u vjeri i uvijek se Allahu obraćao. Gospodar Milostivi je njegovo carstvo učvrstio i podario mu mudrost i znanje.
I dao mu je i Zebur.
Uzvišeni Allah mu je milost ukazao i brda potčinio da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane, a i ptice okupljene – svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali.
Tako Allah nagrađuje one koji dobra djela čine.
Ovo je kazivanje o dvojici parničara kad su preko zida hrama prešli i Davudu upali, pa se on od njih uplašio.
„Ne boj se“, rekli su, „mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam pravedno presudi; ne budi pristrasan i na pravi put nas uputi.
Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu i on mi reče: – Daj ti nju meni!
I u prepirci me pobijedi.“
„Učinio ti je, doista, krivo!“, reče Davud (a da nije saslušao drugog), „time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugim, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.“
I Davud se uvjeri da je Allah baš njega na kušnju stavio, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.
I Allah mu je to oprostio, a on je, doista, blizak Allahu i divno ga prebivalište čeka.
„O Davude“, rekao je Allah, „Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta. One koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“
A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga V, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 22 – 24.)