Djeca su vaše iskušenje
Djeca su vaše iskušenje

Djeca su vaše iskušenje


Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, Koji je vjernike ukrasio imanom što daje plodove na oba svijeta, a sve ostalo On daje kao ukras ovoga svijeta. Salavat i selam Učitelju svijeta – Muhammedu, s.a.v.s., njegovoj časnoj porodici i svim ashabima.

Među ukrasima ovoga svijeta su i imetak i djeca, bez kojih ljudi ne mogu zamisliti život, a istovremenu nisu svjesni kolika su oni odgovornost pred Allahom. Jesmo li mi kao roditelji ispunili obaveze prema ova dva ukrasa i jesmo li udovoljili njihovim hakovima (pravima)?

Većina ljudi vole svoju djecu radi sebe. U osnovi, čovjek zapravo najviše voli sebe pa tek onda djecu, imetak, rodbinu, prijatelje…

Imetak voli zato što je on sredstvo njegovog opstanka. Djecu čovjek ne voli zbog eventualne koristi od njih, čak ponekad podnosi i tegobe od iste djece, već ih voli jer je svjestan da ga djeca nasljeđuju. I čovjek na taj način „produžava“ sebe. Dakle, mi volimo djecu iz egoizma, kao što volimo doktora radi našeg zdravlja, a ne njega kao doktora.

Allah, dž.š., nam je dao sve ljepote i ukrase ovog svijeta kako bismo lakše izvršavali zadaću zbog koje smo stvoreni, a naša osnovna zadaća je da nam Allah i Poslanik budu preči od svega stvorenog.[1]

Zato vjernik ne smije dozvoliti da mu imetak, djeca i sve ostalo budu uzrok zaborava osnovne zadaće. Tome nas i Gospodar upozorava riječima:

O vjernici, neka vas vaši imeci i vaša djeca ne odvraćaju od sjećanja na Allaha. Oni koji to učine oni će biti pravi gubitnici.[2]

Samo da ukažemo na jednu od Allahovih mudrosti u samom poretku stvari iz navedenog ajeta. Prvo je spomenuo imetak pa tek onda djecu. To je dokaz da većina ljudi više voli imetak nego djecu. Usto ima ljudi koji ubijaju svoju djecu (ili roditelje) zbog imetka. Danas, u savremenom društvu toga ima napretek. Pogotovo na Zapadu.

Mu'mini moraju biti oprezni i ne smiju dozvoliti da im djeca i imetak budu preokupacija pa da zbog toga napuštaju namaz i ostale obaveze. Nisu svjesni da na taj način sebi odgajaju ubice, drogeraše i uličare.

A oni čiji sinovi nisu takvi, a vezali su se za njih više nego za Allaha, imat će spomen i pomoć na ovom svijetu, a Tamo će bježati od svog sina, koji će ga napadati i teretiti što mu nije nadio lijepo ime, što ga nije odgojio u islamu.

Tamo neće moći pomoći imetak, prijatelji, komšije, pa ni vlastita djeca.

Uzvišeni Allah veli:

Toga dana kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti. Samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.[3]

Koliko mi vodimo računa o svojoj djeci, kako ih odgajamo i usmjeravamo, i izvršavamo li hakove koje imaju kod nas?

Znamo Poslanikove riječi:

„Svi ste vi pastiri i vi ćete biti odgovorni za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici i bit će odgovoran za svoje stado.“[4]

Islamski velikan El-Eš'ari kaže: „Nije ti neprijatelj onaj koga u borbi ubiješ ili on tebe ubije pa padneš kao šehid i uđeš u Džennet. Pravi neprijatelj ti je dijete, koje je poteklo iz tvoje kičme, a nisi ga odgojio u islamu.“

Mnogi ljudi nemaju vlasti nad svojom djecom, a voljeli bi da budu upućeni kako da to postignu.

A sada o razlozima. Prvo, nemaju vlasti zato što su ih prepustili vjetrovima zabluda ili božanstvu i ropstvu mode. Drugo, zato što većina ljudi misli da oni upućuju svoju djecu i da ona moraju biti takva kakvi oni žele da budu. Nisu svjesni da Allah upućuje. Ne razmišljaju o sinu Nuha, a.s., ili ocu Ibrahima, a.s., koji su bili nevjernici.

Zato je sada doba kad djeca upućuju svoje roditelje u islam i, elhamdulillah, kad je to tako.

Jedan islamski pjesnik kaže:

Djeca vaša nisu vaša djeca,

ona su sinovi i kćerke čežnje,

života radi samoga sebe.

Djeca dolaze preko vas,

ali ne od vas.

Iako su s vama,

ona vama ne pripadaju.

Možete im dati svoju ljubav.

ali ne i svoje misli,

jer ona imaju vlastite misli.

Možete im dati kuću za tijela,

ali ne i za duše.

Njihove duše su u vlasti Onoga koji ih  je stvorio,

od Njega tražite da ih uputi.

Na kraju, primjer uglednog roditelja, koji iskreno voli svoju djecu i pomaže im. To je Ebul Esved ed-Dueli: „Djeco moja, bio sam dobar prema vama prije nego što ste se rodili, a i nakon vašeg rođenja. I bit ću dobar, inšaallah, prema vama i kad preselim.“

Začuđena djeca upitaše oca: „Oče naš, znamo da nam pomažeš otkako smo se rodili. Nije nam jasno kako si nam pomogao prije našeg rođenja i kako ćeš nam pomagati poslije svog preseljenja?“

Otac odgovori: „Prije rođenja sam vam izabrao majku zbog koje se nećete stidjeti izići na ulicu, a poslije moga preseljenja pomagat ću vam tim što se bojim i vjerujem u Allaha i što govorim istinu.“

Dakle, ko u svom životu bude svjestan Allaha i uvijek bude govorio istinu, neka ne strahuje za svoju „nejaku“ djecu poslije svoga preseljenja. Upravo ovako veliki mufessiri komentiraju kur'anski ajet koji o ovome govori:

I neka se pribojavaju kao kad bi sami iza sebe ostavili nejaku djecu za koju strahuju, i neka se boje Allaha i neka govore istinu.[5]

Molim Allaha da nas učini da budemo takvi. Amin!

(Ali-pašina džamija, 14. oktobar 2000)

Izvor: Sulejman Bugari, Vratimo se Gospodaru, Connectum, Sarajevo, 2005, str. 37-40)

[1] Buharija

[2] El-Munafikun, 9.

[3] Eš-Šura, 88-89.

[4] Buharija, Muslim

[5] En-Nisa, 9.