Imam-i Azam Ebu Hanife

Autor: Muharem Omerdić

---

Njegovo puno ime je Ebu Hanife en-Numan b. Sabit b. Zevtî b. Merzuban. Rođen je u Kufi 80. godine po Hidžri (699). Mada su i on i njegov otac i majka rođeni na arapskom tlu, pripisuje mu se nearapsko porijeklo. Prema većini Ebu Hanifinih biografa, njegov djed je doveden iz Perzije u arapska prostranstva kao rob, tu oslobođen, postao član plemena Teimullah orodivši se s njima, gdje se rađa Sabit, otac velikog Ebu Hanife.[1]

U njegovo doba Kufa je bila poznati naučni centar gdje su na glas izišli mnogi naučnici, naročito iz šerijatskog prava, među kojima se ističe Hammad b. Ebi Sulejman, kasnije učitelj Imam-i Azama Ebu Hanife.

Imam-i Azam početne nauke uči kod poznatog naučnika Ša'bije, a kasnije prelazi među slušaoce Imam-i Hammada da bi za kratko vrijeme, zahvaljujući bistrini uma i konstruktivnim pitanjima i diskusijom bio zapažen od svog učitelja, te ga on smješta na mjesto neposredno do sebe.

Abdul-Halim Džundi veli: „Imam-i Azamova medresa u koju je on išao bila je ovaj svijet, a univerzitet – džamija“[2], želeći istaći veliku vrijednost njegovog uma kojim je on od svoje rane mladosti skupljao znanje sa svih strana[3], da je slušao učenje od sebe i da je za kratko vrijeme stasao za slušanje predavanja u džamiji koja je bila islamski  univerzitet. Ebu Ehves el-Kebir, istraživač života Imami-Azama smatra da je Imami-Azam učio pred 4000 tabi'ina. To svjedoči njegovo zanimanje za nauku. Ne treba zaboraviti da je imao susret i sa nekoliko ashaba Božijeg Poslanika, što je obogatilo znanje velikog imama.

Hammad b. Sulejman je proslavio kufansku školu jer je oko sebe okupio takve kapacitete, kakav je bio Ebu Hanifa, da su i poslije njegove smrti nastavili njen razvoj i napredovanje.

Ebu Hanifa je bio nerazdvojan od svog učitelja Hammada. Koliko ga je volio i svom sinu je njegovo ime dao, s njim je i dan i noć provodio. Ni jedno pitanje nije došlo, a da ga Ebu Hanife ne bi na svoj, njemu svojstven, način obrađivao tražeći mišjenje svog učitelja. Pitanja koja bi Hammad obrađivao na svojoj katedri bila su aktuelna i značajna, što ima veliku važnost za razvoj šerijatskog prava, a i drugih disciplina. Ovaj veliki naučnik je svojim učenicima usađivao osobine kakve je i sam imao i davao im jednu živu nauku islama koja je bila sastavni dio njegova života. To je bilo i sa Imam-i Azamom. Ibrahim en-Neh-i, govoreći o nerazdvojnosti Imam-i Azama od svoga učitelja Hammada, između ostalih razloga koji su ga za njega vezali, navodi njegovu darežljivost i pobožnost: „Hammad je bio pojam u asketizmu i pobožnosti. Ramazanom bi za svaki iftar ugostio po pedeset ljudi, a na Bajram bi obukao siromaha više od toga broja…“[4]

Hammad je u očima svog učenika Ebu Hanife bio najveći učenjak. Kada je jednom prilikom pitan ko je po njegovom mišljenju najbolji pravnik, on je rekao: „Ja nisam vidio boljeg učenjaka u šerijatsko-pravnim pitanjima od Hammada.“

I Hammad je volio svog učenika Nu'mana. Uvidjevši u njega visok talenat, slobodu duha i naučnu opreznost, za kratko vrijeme ga počašćuje najbližim mjestom do sebe. Po svom službenom odlasku u Basru ostavlja njega za svog zastupnika, koji za kratko rješava šezdeset novih prispjelih pitanja. Po povratku Hammada iz Basre Ebu Hanife mu podnosi izvještaj sa popisom pitanja i njegovim odgovorima. Učitelj je bio ponosan na svog učenika.[5]

Neki autori su pokušali registrovati razilaženja između Hammada i njegova učenika Ebu Hanife. Ima ih koji osporavaju Ebu Hanifi sve fetve u vremenu njegova učitelja, ali svakako ti nisu u pravu jer ako bolje razmotre Ebu Hanifine odgovore i fetve njegovog učitelja, uvidjet će snagu rezonovanja kod Ebu Hanife koji govori argumentima i dubokom umnom pronicljivošću. Kao primjer, navedimo jednu fetvu, koja se smatra prvim pitanjem u kom se Ebu Hanifa razišao u mišljenju sa svojim učiteljem:

Jednom prilikom izišao je Ebu Hanife sa svojim učiteljem Hammadom radi klanjanja dženaze jednom čovjeku, pa pošto su to obavili, priđe im jedan čovjek pa priupita Hammada: „Šta misliš, ja putujem na devi, sunce se primiče zalasku, a ja nisma klanjao ikindiju namaz, a nemam abdesta?“ Hammad mu odgovori: „Uzmi tejemmum!“ Međutim, ovaj se čovjek s nepovjerenjem okrenu Ebu Hanifi, pa i njemu postavi isto pitanje, na što mu on odgovori: „Putuj do pred sami zalazak sunca, moguće je da ćeš u tom vremenu naići na vodu za abdest, pa ako ne naiđeš na vodu tek onda uzmi tejemmum.“ Ovaj čovjek, kako bilježi Abdul-Halime el-Džundi se uvjerio u ispravnost fetve Ebu Hanife jer je od početka ikindijskog vrremena do pred zalazak sunca naišao na vodu kojm se abdestio, a da prije toga nije upotrijebio tejemmum.[6]

Ovim je usvojeno jedno pravilo u hanefijskom fikhu, da se čovjek mora držati općeg pravila, u ovom slučaju abdesta, sve do momenta dok postoji i najmanja nada da će doći do njegove  realizacije, a onog momenta, kad više ne budu pstojale teoretske šanse za njegovu realizaciju, prelazi se na pomoćna sredstva, u ovom slučaju na tejemmum, jer je vrijeme ikindijskog namaza ili bilo kog drugog na izmaku. To znači u izboru se ide od boljeg ka slabijem.

Ebu Hanife se sve do smrti svog učitelja nije od njega odvajao, ali ni jednog momenta nije bio uspavanog uma već je svaku riječ i rješenje svog učitelja do u najsitnije detalje pretresao tražeći nove mogućnosti ili potvrđujući izrečeno. Nije bio mukalid odnosno mitolog bez uma već istinski mislilac i naučnik. Ta osobina kod Ebu Hanife je činila srećnim njegovog učitelja Hammada i znao je da će u njemu imati dostojnog zastupnika na svojoj katedri.

Među učitelje Ebu Hanife možemo ubrojati i neke ashabe sa kojima se on susreo, slušao ih i od njih zapamtio određeni broj hadisa. Neki stručnjaci hadisa ne prihvataju one hadise koje prenosi Ebu Hanife smatrajući da je on bio premlad prilikom susreta sa ashabima pa da njegovo prenošenje hadisa nije sigurno. Međutim, većina stručnjaka hadisa prihvata prenošenje hadisa i od djeteta ukoliko je to dijete oštroumno i da je svjedočenje takvog djeteta sigurnije nego prenošenje zaboravna odrasla čovjeka.

Po opće prihvaćenom mišljenju imami-Azam se susreo sa sljedećim ashabima: Enes b. Malik, Abdullah b. Ebi Evfa, Sehl b. Sa'd es-Saidi i Ebu Tufejl Amir b. Vasileh.

Prema mišljenju Sujutije, Ebu Hanife se susreo sa sedam ashaba i to: Enes b. Malik, Abdullah b. Haris, Abdullah b. Enes, Abdullah b. Ebi Evfa, Vasileh b. Ebil-Eskut, Ma'kil b. Jesar i Abdullah b. Mes'ud.[7]

Hajtemi navodi i sljedeće ashabe sa kojima se susreo Ebu Hanife: Aiša binti Adžred, Saib b. Hallad b. Suvejd, Saib b. Jezid b. Seid, Abdullah b. Besiret, Muhammed b. er-Rebi’, Abdullah b. Dža'fer i Ebu Umaneh.[8]

Nema sumnje da se Ebu Hanife susreo sa nekim ashabima, mada ima razilaženja za pojedine da su umrli u godini njegova rođenja, pa čak i prije.

Ne daje se precizan broj ni za hadise koje prenosi Ebu Hanife. Kod jednih je pedeset, a kod drugih veći ili manji broj. Važno bi bilo kada bi se ovo posebno proučilo, kako bi ga i sa te strane bolje i vjerodostojnije upoznali.

Postoji i nekoliko hadisa koji se, prema mišljenju stručnjaka hadisa, odnose na Ebu Hanifu. Tako Taberanija u svojoj zbirci hadisa bilježi i ovaj hadis: „Kada bi znanje bilo kod zvijezde Danice dohvatili bi ga Perzijanci.“ Po Muslimovoj verziji je: „Kada bi vjerovanje bilo kod zvijezde Danice…“ Hafiz hadisa Dželaluddin es-Sujuti veli. „Ovo je siguran dokaz da se hadisom obveseljava Ebu Hanife.“

Dejlemija donosi ovaj hadis za koga također tvrde da se odnosi na Ebu Hanifu: „Najbolji nearap je Perzijanac.“

U nekim manje vrijednim zbirkama hadisa se donosi i sljedeći hadis za koga stručnjaci hadisa kažu da je lažan: „Među mojim sljedbenicima će se jedan čovjek zvati Ebu Hanife. On je svjetiljka mojim sljedbenicima do Sudnjeg dana.“[9]

Do smrti Hammada b. Sulejmana njegov najvjerniji učenik Ebu Hanife se od njega nije odvajao. Svaki dan je od svog učitelja naučio po tri pitanja.[10] Hammad je umro 120. godine po Hidžri, ne imenovavši javno svog zastupnika na katedri, ostavljajući to na volju učenika i slušaoca, mada je jedno vrijeme njegov učenik ‘Azam vršio ulogu predavača u odsutnosti svog učitelja.

Katedra je ponuđena Ismailu sinu Hammada koji je bio velik naučnik, ističući se naročito u historiji i književnosti. Rezultati koje pokazuje ne zadovoljavaju. Poslije njega mjesto zauzima Musa b. Kesir koji nije bio stručnjak u fikhu, mada je bio poznavalac nekih drugih dsciplina, a na Hammadovoj katedri se nije mogao zamisliti predavač koji nije dobar poznavalac fikha. Zbog tog nedostatka on napušta katedru. Za njim dolazi ponuda Ebu Bekru en-Nehšeliji, pa Ebu Burdetu koji je odbijaju. Tada se nađe za shodno da treba katedru zauzeti Ebu Hanife jer je on imao sve odlike koje su potrebne predavaču Hammadove katedre.[11]

Ebu Hanife prihvata ponudu, stupa na katedru dajući joj sve od sebe. Zbog velike odgvornosti, a i nestabilne situacije možda bi i on odbio, ali „da se ne ugasi mjesto znanja“ on prihvata, smatrajući da će na taj način zaraditi nagradu kod Allaha, dž.š. Kufanska škola iz njegova doba postaje rasadnik znanja i naučnika, među kojima su najpoznatiji naučnici: Imam-i Jusuf, Imam-i Muhammed i Imam-i Zafer.

Ebu Hanife, materijalno neovisan od drugih ljudi, jedan dio dana bi radio u svom dućanu baveći se trgovinom, a ostalo vrijeme provodio je držeći predavanja, rasprave, dajući fetve ili se bavio ibadetom. Gdje je god koga mogao pomoći, pomagao je. Tako je jednog dana došao na predavanje otac Imam-i Jusufa i vidjevši svoga sina do Imam-i Azama, reče mu: „Dijete moje, nije tvoje mjesto tu do Ebu Hanife, on je sebi hljeb obezbjedio, a ti trebaš da zarađuješ.“ Kada je Imam-i Jusuf htio napustiti predavanja, Ebu Hanife je obećao izdržavanje familiji njegovoj samo da on nastavi sa učenjem.[12]

Jednom prilikom se Imam-i Jusuf razbolio pa ga je Ebu Hanife obilazio i nadzirao, govoreći: „Ako izgubim ovog mladića, teško će ga zamijeniti drugi na cijelom svijetu.“ Kada je Imam-i Jusuf saznao za to počeo se oholiti, što se nije dopalo njegovom učitelju, te mu na zgodan način to izbi iz glave, nagovorivši jednu osobu da mu postavi pitanje: „Ima li krojač pravo uzeti dva dirhema onom čovjeku koji mu je donio da skroji odijelo, nakon što je zanijekao da nije platno primio, a potom se pokajao…“ Pošto Jusuf  nije znao odgovoriti, znao je da  mu je to upozorenje od njegova učitelja na neku njegovu grešku, pa je pohitao moleći ga za oprost.[13]

Iz navedenog vidimo da je Ebu Hanife stalno bio u kontaktu sa svojim učenicima, da im je poklanjao najveći dio vremena  jer je želio od njih izgraditi prave vjernike i naučnike.

Zahvaljujući tome, iza sebe ostavlja vrijedne pregaoce koji njegov pravac učvršćuju i razrađuju tako da je njegovo  mišljenje postalo najraširenije u islamskom svijetu.

Kako navodi dr. Fuad Abdul-mun'im Ahmed, Imam-i Jusuf je napisao tri djela i posvetio ih svome učitelju Ebu Hanifi, u kojima govori o genijalnosti i intelektu ovog islamskog učenjaka.

Prvo djelo je Kitabul-ihtilaf Ebi Hanifete ve Ibni Ebi Lejla, u kom razmatra pitanja u kojima su se razišli Ebu Hanife i Ibni Ebi Lejla. Ibni Ebi Lejla je bio vrhovni kadija, veliki učenjak i pravnik, ali i protivnik Ebu Hanife tražeći i najsitnije njegove greške da bi ga mogao kritikovati. Ebu Hanifi, pak, nije smetao njegov položaj da mu uzvrati jasno sa argumentima pa bi Ibni Ebi Lejla u najviše slučajeva morao priznati svoju grešku. Imam-i Jusuf je prvo bio učenik kod Ibni Ebi Lejle, ali nakon što je čuo jedno predavanje Ebu Hanife, bez dvoumljenja je napustio svog prvog učitelja i prešao ovom drugom pa je tim više ovo djelo vrijedno i značajno.[14]

Drugo djelo je Kitabur-reddi ala siretil-evzaiji u kom vodi dijalog sa šamskim imamom Abdur-rahmanom el-Evzijom, iznosi njegova mišljenja u pogledu nekih historijskih činjenica vezanih za odnos muslimana sa mušricima, sa saveznicima i prema štićenicima (zimijama) potom iznosi učenje Ebu Hanife i nastoji, braneći mišljenja svog učitelja, pobiti i obesnažiti stavove Evzaije. Kroz ovo djelo se provlači jedan analitički pregled historijskih fakata vezanih za vahjski period i ashabsko doba i Ebu Hanifina razmatranja ovih problema[15], što će u novije doba studiozno, savremenim stilom i obradom iznijeti dr. Taha Husejin u svojim Islamijjatima, a naročito u djelu Ala hamišis-sireti.[16]

Treće djelo je Kitabl-asar u  kom je sabrao hadise koje prenosi (rivajeti) Ebu Hanife. U ovom djelu govori o Ebu Hanifi kao raviji hadisa, o njegovim susretima sa ashabima od kojih prenosi ove hadise, kao i o ulozi hadisa u razvoju fikha i šerijatskog prava. Ovo djelo ima veliku važnost i radi toga što ima onih koji optužuju Imam-i Azama da je on vrlo malo hadis koristio kao argumenat u vjeri, a da se više služio vlastitim rasuđivanjem i logičkim zaključcima (er-rej).[17]

Osim Imam-i Jusufa i Imam-i Muhammed je napisao jedno djelo naslovivši ga El-asar u kome, slično Imam-i Jusufu, razmatra Ebu Hanifu kao raviju, bilježeći hadise i njihovu vrijednost. Prvi i drugi El-asar su obezbijedili Ebu Hanifi trajno mjesto u hadiskoj nauci.[18]

Ima mišljenja da Ebu Hanife nije ništa pisao i da su ono što se njemu pripisuje napisali njegovi učenici. Međutim, samo njegovo ime, odnosno pseudonim Ebu Hanife[19] govori o tome da je volio pisati, kao što tvrdi većina njegovih biografa te da je napisao nekoliko djela iz raznih oblasti islamske nauke.

Prema opće prihvaćenom mišljenju Ebu Hanife je  napisao sljedeća djela:

1. El-fikhul-ekber
2. El-musned
3. Kitabul-vesijjeh[20]
4. Kitabul-maksud[21]
5. Kitabul-alimi vel-muteallimi
6. Risaletun fil-iršadi
7. El-fikhul-ebsutu[22] i
8. Kitabur-reddi ‘alel-Kadrijjeh.[23]

Navedena djela uglavnom obrađuju hadis, fikh i akaid. Nije nam poznato da li je Ebu Hanife dao išta iz kiraeta mada se zanimao i za ovu nauku prihvatajući kiraet Imam-i Asima, posebno ga proučavajući, mimo druge kiraete.[24]

Posebno su interesantni dijalozi koje je Ebu Hanife vodio sa raznim ličnostima, kao sa Muhammed b. Abdurrahmanom b. Ebi Lejlom, jednim od trojice najboljih iračkih pravnika, pa sa nekim istaknutijim kaderitima, džuhemitima, mušebehitima, kršćanskim misionarima, haridžijama i drugim, naravno da sve ovo nije zabilježeno, mada ima dosta sačuvanih stvari zapisanih u raznim djelima.

Da navedemo par primjera:

U Kufi je živjela neka Ummi Imran, koja je dobila umni poremećaj, zbog čega su joj ljudi sadaku davali, a poneki se na njezin račun i šalili. Prolazeći jednom ispred džamije jedan je čovjek izazva zbog čega mu ona reče: „Sine bludnika i bludnice.“ Pošto je tu sjedio Ibni Ebi Lejla, vrhovni kadija, reče uvrijeđenom: „Uvedi je u džamiju“, što ovaj i učini te joj kadija udari dva hadda, jedan za oca, a drugi za majku. To se pročulo po Kufi, pa se i na Ebu Hanifinoj katedri o tom raspravljalo. Pošto se Ebu Hanife upoznao sa cijelim događajem reče: „Ibni Ebi Lejla je pogriješio u šest svari. Prvo, izvršio je hadd (šerijatom propisanu kaznu) u džamiji, a hadd se ne vrši u džamiji. Drugo, hadd je vršio stojeći, a nad ženama se kažnjavanje izvodi sjedeći. Treće, izvršio je hadd za uvredu oca i hadd za uvredu matere, a čovjek kada bi uvrijedio sav svijet, nad njim se izvršava samo jedno kažnjavanje. Četvrto, sastavio je dva hadda, a drugi se hadd izvršava kad nestane posljedica prvog. Peto, za umno poremećenu osobu šerijat ne predviđa kazne. I šesto, pravo na zadovoljštinu pripada njegovim roditeljima, jer su oni uvrijeđeni (predmet uvrede), a pošto oni nisu bili na mjestu uvrede, nije se imalo pravo vršiti kažnjavanje.“[25] Ibni Ebi Lejla duboko povrijeđen, sa poljuljanim autoritetom zahtijeva kod namjesnika Kufe Isa b. Musaa da zabrani Ebu Hanifi javna predavanja i izdavanja fetvi, što ovaj i učini. Međutim, ta je odluka kasnije povučena, pa je Ebu Hanife mogao nastaviti sa svojim radom.[26]

Poznat je slučaj sa jednom grupom haridžija koji su vodili dijalog sa Ebu Hanifom po pitanju velikog grijeha. Tražili su povoljan odgovor od njega ili će ga ubiti. Njihovo pitanje je glasilo: „Da li će umrijeti kao muslimani pijan čovjek i žena koja rađajući vanbračno dijete umre, a prije toga se ne pokaju?“ Imam-i Azam svjestan ozbiljnosti situacije reče: „Jesu li oni Židovi?“ „Ne“, odgovoriše oni. „A da li su kršćani?“ upita on. „Ne.“ „Da nisu vatropoklonici?“ „Ne!“ „Pa šta su?“ upita Ebu Hanife. „Muslimani su“, odgovoriše oni. „Lijepo riješiste pitanje. Zar uz islam može što drugo biti kod čovjeka“, odgovori im on.[27]

Ebu Hanife je bio revolucionar misli. Borio se za oslobađanje čovjekova uma od bilo kakvih okova. Politika mu nije ležala mada je simapatisao revolucionare Zejd b. Husejna i Abdullaha b. Muaviju koji su se borili protiv Umejeevića i njihovog nasljednog odnosa u vlasti. Smatrao je da halifa može biti samo onaj koga izaberu muslimani slobodnim glasanjem i da je institucija hilafeta nužna.

Njegovi zavidnici saznavši za njegove simpatije prema Zejdu b. Husejnu optužiše ga tadašnjem namjesniku Kufe Jezid b. Umeru b. Hubejru el-Fezariji da kuje urotu protiv dinastije Umejevića, a tada je na vlasti bio Mervan b. Muhammed, da radi za Ali bejt i da se sastaje sa Zejdom. Namjesnik Hubejre je tražio najbolji način kako da kazni Ebu Hanifu, ne ispitujući istinitost kleveta njegovih zavidnika. Znajući da Ebu Hanife ne voli sudsku službu, pozva ga i ponudi mu da bude kadija u Kufi. On to bez dvoumljenja odbi, zbog čega ga namjesnik kazni sa 100 bičeva, svaki dan po deset.[28]

Ahmed b. Hanbel, kada bi se sjetio Ebu Hanife i njegovog bičevanja, plakao bi zbog poniženja koja je je taj veliki naučnik trpio. I sam je kasnije nešto slično pretrpio zbog njegovog stava „da Kur'an nije stvoren“.[29]

Veli Ismail b. Hammad b. Ebi Hanife: „Izašao sam jedan dan sa svojim ocem na Kunasu (mjesto u Kufi). Tu je on plakao. Rekoh mu: „Oče, što plačeš?“ A on mi odgovori: „Sine, na ovom mjestu je Ibni Hubejre šibao mog oca Ebu Hanifu svaki dan po deset bičeva zbog njegovog odbijanja kadijskog položaja.“[30]

Nije trpio korupciju, mito, nasilje i zloupotrebu vjere u političke svrhe. Vjerovatno je zbog toga kod Abasovića smatran opasnim. Više puta je pozivan kod namjesnika, pa i kod halife, gdje je ispitivan i zastrašivan. Bilo je pokušaja da se on podmiti, ali on je bio nepokolebljivi borac za istinu.

Do danas nije utvrđeno kako je Ebu Hanife umro. Mišljenje Ibni Halikana, Hejtemije i mnogih drugih je da je Ebu Hanife nasilno umoren zbog odbijanja položaja vrhovnog suca u islamskoj državi. O samom umorstvu su mišljenja različita. Jedni misle da je otrovan, pa kažu: „Ponuđena mu je posuda sa otrovanom tečnošću pa ju je on prihvatio svojim rukama, sluteći podvalu i rekao: – Ja ne znam šta je u posudi i ne činim samoubojstvo, pa je podiže i tečnost popi što izazva smrtne bolove u kojima on pade na sedždu i tako umrije.“[31]

Drugo mišljenje je da utopljen u Eufratu, a treće da je mučen i bičevan u zatvoru od čega je podlegao.

Ibni Halikan navodi mišljenje Bagdadija po kom je Ebu Hanife primio dužnost kadije i da je riješivši samo jedan spor šesti dan umro.[32]

Ebu Hanife je umro 150. godine po Hidžri u Bagdadu u vremenu hilafeta Ebu Džafer el-Mensura. Sahranjen je u Bagdadu. Njegovi biografi tvrde da mu je dženazu klanjalo preko pedeset hiljada ljudi.

Koliko je bio obljubljen od svojih savremenika najlakše možemo zaključiti po njihovim izrekama kojih ima o njemu toliko da bi se mogla jedna knjiga napisati.

El-Hasan b. Umareg veli: „Allah se smilovao Nu'manu koji je postio trideset godina i u ibadetu probdio noći od četrdeset godina.“ Također on veli: „Ebu Hanife je bio najučeniji, najpobožniji, najpovučeniji od svih nas, okićen dobrim svojstvima koja sva niko od nas nije imao…“[33]

Njegov učenik Abdullah b. El-Mubarek na kaburu svog učitelja je rekao: „Allah ti bio milostiv. Umrije Ibrahim en-Neh'i i Hammad b. Ebi Sulejman ostavivši dostojnu zamjenu, a umrije ti, a na zemlji cijeloj nema onog ko te može zamijeniti.“

Imami Malik za Ebu Hanifu kaže: „Nisam vidio čovjeka koji bi bio ravan Ebu Hanifi. Kada bi rekao da je ovaj stup od zlata, opravdao bi svoje mišljenje. Uvijek je imao tako jake i neoborive dokaze.“[34]

Hermle b. Jahja po pričanju El-Hatiba je rekao: „Tko nastoji postići more znanja u šerijatsko-pravnj nauci i u tom uspije, ipak on u toj nauci opet ostaje kao dijete, naspram Ebu Hanife.“[35]

 

Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 11, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, oktobar 1979, str. 12-16.