Istina je, ja od vršnjaka nešto skrivam.
Ne zato što bi me mogli opljačkati,
nego, neće mi vjerovati.
Jer, ja jesam dječak najbogatiji na svijetu!
Nikad me niko vidio nije,
a pričaju o meni bajke, cijele priče,
pišu romane, kao, dječak sam bez mane.
A viđaju me svaki dan!
I svoja silna blaga ni od koga ne skrivam;
u gluhe pećine, u strašne divljine.
A ti, kad bi samo otvorila svoje lijepe oči,
sva moja blaga mogla bi vidjeti.
Istina je, ja sam bezmjerno darovan,
i ne mogu stati ni u tvoj san.
Ipak, hajde da ti kažem:
Sve, baš sve što volim – to je moje!
Imam svoju rijeku, i sve ribe u njoj.
Iznad rijeke imam brda plava,
puna šuma, livada, voćnjaka, potoka,
a u šumama imam cijele orkestre ptica,
i, sve što uspijem u njima vidjeti,
i to je moje.
Vedar dan imam u očima. Noć zvjezdanu,
jutro iza noći, imam i mora po kojima
trčim, plivam, na vodi ležim, spavam.
I nikad, nikad se ne umaram.
Toliko voljeti mogu. Iza one planine
diše čarobni grad. I on je moj.
Posjećujem ga često, jer, u njemu žive
dječak i starac, koji se dive, dive, dive…
Jednom, ako progledaš, nigdje te neću voditi,
jer, tu, ispred tebe, leži skriveno blago
koje ću ti rado pokloniti.
I dok na svijetu postoje očevi i majke,
i dok s lica dječijih budu slijetala jata ptica,
i o tebi će pričati plave priče,
i svjetlucave, čarobne bajke.
Alija H. Dubočanin