Mislioci koji su se bavili vrijednosnom procjenom ljudske prirode za temu su uzeli prirodno stanje čovjeka. Pod prirodnim stanjem se misli na to da se vidi šta čovjekova bit iziskuje u pogledu sklonosti ka dobru i pozitivnom ili lošem i negativnom, zanemarujući pritiske okoline, zakonske kazne i obećanja ahiretske kazne i nagrade. Da li je čovjek po svojoj biti zlo, pokvareno i sebično biće, ili ljudska priroda ima sklonost ka dobru i dobročinstvu, a da je pogrešan odgoj i nezdrava društvena atmosfera ono što ga usmjerava ka lošem?
Ona grupa koja u osnovi negira postojanje zajedničke prirode i biti za ljude nema nikakav vrijednosni sud o prirodi čovjeka, jer ne ostaje ništa o čemu bi se vrijednosno prosuđivalo. Naprimjer, psiholozi bihevioristi i egzistencijalisti smatraju da je čovjekova bit u pogledu dobrog i lošeg neutralna.
Bihevioristi smatraju da je struktura čovjekove ličnosti posljedica faktora okoline i odgoja. S njihovog stanovišta čovjek je životinja sa izuzetno visokim potencijalom za učenje. Ako se podvrgne ispravnom moralnom odgoju, postat će moralno I dobronamjerno biće, a ako društvena okolina ne bude odgovarajuća i odgoj pogrešan, i ako se u njemu razvije sklonost ka pokvarenosti i zlu, postat će loše i pokvareno biće.
Egzistencijalisti sa potpuno drugačijeg stanovišta dolaze do zaključka koji im je zajednički s bihevioristima. I s njihovog gledišta čovjek nema jasno određenu i stabilnu bit i prirodu.
Čovjek je poput voska koji može izborom i slobodnom voljom oblikovati samog sebe. Čovjek u biti nije ni dobar ni loš i odgovoran je za svoje postupke i stanja. Struktura ličnosti, raspoloženja, vrijednosti, vrline, namjere i svi aspekti jednog čovjeka, sve se to oblikuje njegovim izborom i slobodnom voljom. Prema tome, svaki oblik vrijednosnog prosuđivanja o jednoj osobi ustvari je prosuđivanje o njenim izborima, a ne prosuđivanje o njenoj biti i prirodi. Isto kao što sa stanovišta biheviorista vrijednosno prosuđivanje treba obuhvatiti odgojne faktore i odgajatelje, a ne bit i prirodu osobe.
Neki mislioci, pa čak i neke religije, imaju negativan stav o čovjekovoj prirodi. Tomas Hobs[1] (Thomas Hobbes) s materijalističkog gledišta negira postojanje duhovne supstance u čovjeku i veliki je pesimista u pogledu ljudske prirode, i čovjeka smatra sebičnim i nadmoćnim. S njegovog stanovišta, čovjek u svom prirodnom stanju i bez postojanja zakona I kontrolirajućih sankcija, zbog posjedovanja nagona za odbranu i očuvanje svoga bića, samo misli na očuvanje svoje sigurnosti i na tom putu čini sve što može. Ako se ljudi prepuste svom prirodnom stanju i ako ne bude straha od zakona i teških kažnjavanja i ako ih ne kontroliše nikakva vlast i zakon, prema poznatim Hobsovim riječima: “Čovjekov život će proći u izolaciji, siromaštvu, velikoj prljavštini, grubosti i bit će životinjski i kratak.”[2]
I kršćanstvo, iznoseći stav o “prvom grijehu”[3] smatra da ljudska priroda ima suštinsku i predodređenu manu i nedostatak. Urođena grješnost u kršćanskoj teologiji je Adamov (Ademov) grijeh, usljed čega se ljudska vrsta udaljila od Božije milosti. Kršćani ovo svojstvo pripisuju ljudskoj prirodi koja je u osnovi zla i ta zlobnost treba na neki način biti ukroćena. Oni smatraju da krštenje udaljava ovaj iskonski grijeh od čovjeka, ali sklonost ka griješenju i dalje ostaje u čovjeku.
Značenje teorije o prvom grijehu u jednom optimističnijem pogledu na čovjeka podrazumijeva da nijedno od naših djela ne može biti u skladu sa savršenim božanskim kriterijima, a ne da smo mi ljudi u potpunosti pokvareni i da ne možemo učiniti nikakvo dobro djelo.[4]
Neki psiholozi humanisti imaju optimističniji stav o ljudskoj prirodi. Naprimjer, Karl Rodžers (Carl Rogers) smatra da ako ljudi ne budu primorani na posebnu vrstu društvenog života i ako djeluju onako kako oni žele i ako ne budu uznemiravani provođenjem pravila i nametanjem društvenih vrijednosti u toku svog razvoja, onda će oni težiti dobru i bit će koristan element za sebe i za društvo.[5]
Časni Kur'an na dva načina spominje čovjeka. U nekim ajetima se govori o njegovoj odličnosti i veličini i pripisuju mu se pozitivne sklonosti, težnje i spoznaje:
Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.[6]
Fitretu Allahovom, onom po kojem je stvorio ljude – nema promjene stvaranja Allahovog.[7]
Allah je vama vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio.[8]
I duše i Onoga Koji je stvorio pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.[9]
Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti![10]
Iz spomenutih ajeta može se zaključiti da je čovjek biće u kome postoji potencijal da stigne do Božijeg namjesništva, koje u svojoj biti ima težnju ka vjerovanju i da izbjegava nevjerstvo i neposlušnost. Način njegove kreacije i strukture zasnovan je na teocentrizmu i traganju za Bogom i otvoren mu je put (izbora između, op. prev.) bogobojaznosti i pobune I ima urođenu odličnost.
Na suprotnoj strani, u gotovo šezdeset slučajeva u časnom Kur’anu čovjek je na neki način kritikovan i ukoren. U nastavku ukazujemo na neke od ovih ajeta:
Kad čovjeku kakvu blagodat darujemo, on se okreće i oholo udaljava, a kad ga zadesi zlo, onda očajava.[11]
Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro –nepristupačan je, osim vjernika.[12]
Proklet bio čovjek! Kako je on nezahvalan![13]
Čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan.[14]
Ovi ajeti čovjeka predstavljaju kao malodušno, škrto i nezahvalno biće koje, umjesto zahvale za Božije blagodati, odabire nezahvalnost i ne odriče se pobune i grijeha.
Zaista, šta je razlog postojanja kur’anskih kritika uz brojne pohvale koje su iznesene o čovjeku? Ovu kritiku i pohvalu zajedno moguće je pojasniti na dva načina. Prvo objašnjenje je da su oni ajeti koji se pohvalno izražavaju o čovjeku usmjereni na primordijalne i kreirane aspekte čovjeka i čovjekovoj prirodi pripisuju pozitivna svojstva. Ajeti koji prekoravaju čovjeka također ukazuju na čovjekovu suštinu. Shodno tome, ljudska je suština dvostruka i bipolarna. Božanska i moralna urođena priroda čovjeka i druge esencijalne i pozitivne sklonosti čovjeka osiguravaju uvjete njegove suštinske odličnosti I daju mu posebnu vrijednost. Ovi aspekti čovjeku daju sposobnost i preduvjete za uzdizanje na visoke stepene savršenstva i sreće i postavljaju ga na superioran položaj u odnosu na sva prirodna bića. S druge strane, postojanje nagonskih sklonosti u čovjeku koje imaju korijen u njegovoj suštini, izvor su čovjekove propasti i kvarljivosti.
Shodno ovom objašnjenju i analizi, čovjekova bit i priroda centar je suprotstavljenih materijalnih i duhovnih sklonosti I motiva. Isto kao što je božanska primordijalna priroda u čovjeku nestečeni i izvorni fenomen, i životinjski nagoni su urođene i izvorne pojave. Prema tome, jednostrano prosuđivanje o čovjekovoj biti je nemoguće. Ako čovjekovu prirodu smatramo u potpunosti dobrom, napravili smo grešku, a ako ga nazovemo zlim i pokvarenim bićem, onda zanemarujemo mnoge pozitivne i dobronamjerne aspekte čovjeka. Dakle, ispravno je da se uzdržimo od vrijednosnih prosuđivanja o čovjekovoj biti i umjesto da govorimo o dobroti ili zlobi čovjekove biti, treba da prosuđujemo o čovjekovoj ličnosti i duševnom ustrojstvu. Jer u području djelovanja, izbora i tenzija između suprotstavljenih sklonosti, otkriva se srž ljudskosti svake individue i on ispoljava svoju moralnu i vrijednosnu ličnost.
Drugo objašnjenje i analiza smatra da unutarnjost čovjeka ima dvije postaje: primordijalnu prirodu i ćud. Životinjske sklonosti i nagoni sačinjavaju čovjekovu ćud. Ćudljiv čovjek je onaj kod koga je pretjerivanje prevladavajuće i dominantno u njegovom biću. Sve dok je čovjek zarobljenik ćudi i u službi bijesa, ne razmišlja ni o čemu osim o iskorištavanju i potčinjavanju drugih. On je u tom položaju u potpunosti pohlepan, škrt, nepravedan, neznalica i u potpunosti sebičan i svoj razum i primordijalnu prirodu podredio je svojoj ćudi. Ali, a.s., kaže:
Često je razum zarobljen nalozima strasti.[15]
Drugi položaj i stepen čovjekove duše jeste njegova primordijalna priroda. To je onaj čovjek koji je svoju ćud potčinio svome umu i izvornoj, primordijalnoj prirodi. Ta priroda je isključivo povezana sa čovjekovim duhom, i tijelo nema udjela u njenoj strukturi i svojstvima, za razliku od čovjekove ćudi, koja ima mnoge odnose s tijelom. Mnogi nagoni, želje i prirodne i životinjske sklonosti kod čovjeka, u čvrstom su odnosu s tijelom i njegovim potrebama.
Kur’anske pohvale odnose se na stepen ljudske primordijalne prirode i iskonskog čovjeka, a kur’anske kritike odnose se na ljudsku ćud i ćudljivog čovjeka. Razlika ove dvije analize jeste u tome što prvo objašnjenje smatra da su pozitivna i negativna svojstva čovjeka isključivo u čovjekovoj biti, dok drugo objašnjenje smatra da ona obuhvataju oba stepena i položaja čovjeka. Između ova dva stepena postoji razlika. Suština čovjeka je njegova primordijalnost i čovjekovo savršenstvo i konačnost na nju se odnosi dok je čovjekova ćud smještena na nižem stupnju. Postojanje ćudi potrebno je za opstanak čovjeka, posebno njegovog tijela, ali treba da bude pod kontrolom čovjeka i u službi njegovog uma i primordijalne prirode.
Čovjekovo biće poprište je borbe i sukoba zahtjeva njegove ćudi i primordijalnosti. Ponekad čovjek smatra pokuđenim ono što traži njegova primordijalna priroda, a nekada voli ono što njegova primordijalna priroda smatra odbojnim i ružnim. Ali nakon pobjede i prevlasti primordijalne prirode i čovjekove suštine, javlja se istinsko jedinstvo i povezanost, i zahtjevi njegove ćudi se usklađuju I koordiniraju s njegovom primordijalnom prirodom.[16]
Ajeti 4, 5. i 6. sure Et-Tin mogu biti potvrda prednosti primordijalne dimenzije u odnosu na ćudljivu i životinjsku dimenziju čovjeka:
Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali I dobra djela činili.
Časni ajeti ukazuju na činjenicu da čovjek na početku svoga stvaranja ima najbolji sklad, a zatim zbog loših djela, grupa onih koji nisu vjernici i ne čine dobra djela, upropaštavaju ove urođene potencijale i kvalitete i srozavaju se na najniže stepene.
Pod “najboljim i najljepšim skladom” podrazumijevaju se oni primordijalni kvaliteti, potencijali i preduvjeti koji omogućavaju uzdizanje čovjeka konačnom savršenstvu i dostizanje do Božije blizine. Tumačenje “najboljeg sklada” kao mladosti i svježine čovjekovog organizma i tumačenje “najnakaznijeg lika” kao starosti i nemoći čovjeka, nisu ispravni. Jer period starosti i slabosti nešto je što se dešava svim ljudima u poznim godinama i ne odnosi se samo na osobe bez vjerovanja i one koji su pokvareni. Međutim, časni ajet ukazuje da su vjernici i oni koji čine dobra djela izuzeti dosezanja do te faze i pada na nivo najnakaznijeg lika.[17]
Izvor: Ahmad Vaezi, Čovjek u islamu, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, Fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018, str. 115 – 122.
[1] Hobbes (1588–1679).
[2] Trigg, Roger, Ideas of Human Nature, pp. 56, 60
[3] Original sin.
[4] Haft nazarıyye-ye darbare-ye tabı‘at-e ensan, str. 65.
[5] Vidjeti u: Maktabha-ye ravanšenası, tom 2, str. 445. i 446.
[6] El-Isra’, 70.
[7] Er-Rum, 30.
[8] El-Hudžurat, 7.
[9] Eš-Šems, 7. i 8.
[10] El-Bekare, 30.
[11] El-Isra’, 83.
[12] El-Ma’aridž, 19–22.
[13] ‘Abase, 17.
[14] El-’Adijat, 6.
[15] Staza rječitosti, izreka 211.
[16] Ğavadı Amoli, Abdollah, Šerı’at dar ayene-ye m‘arefat, str. 410–424.
[17] El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 20, str. 455. i 456.