Da li Kur’an časni prihvata univerzalnost i nužnost zakona uzročnosti? Ili ga prihvata samo kao partikularni afirmativni sud? Drugim riječima, da li uvijek tvrdi da nijedna posljedica ne nastaje bez svoga posebnog uzroka ili kaže da u nekim slučajevima posljedica može nastati bez takvog uzroka, dok u drugim slučajevima posljedica mora imati svoj uzrok? Važnost ovog problema postaje jasna u vezi s pitanjem mudžiza, jer znamo da mudžize i natprirodni događaji ne nastaju na osnovu prirodnih zakona, nego se smatraju jednom vrstom izuzetka u prirodnim zakonima. Iz ovog aspekta mudžize i natprirodni događaji predmet su različitih tumačenja. Neki od onih koji istinski vjeruju u mudžize, u pogledu njihovog tumačenja, kazali su da u ovom slučaju ne vlada zakon uzročnosti te da pojave koje su posljedica mudžiza nemaju svoj posebni uzrok.
Drugi, koji su bili privrženi zakonu uzročnosti i prirodnim zakonima i priznavali njihovu univerzalnost i nužnost, nastojali su protumačiti ajete koji se odnose na mudžize na nekoliko načina. Jedni su kazali da, u načelu, nikakva natprirodna pojava nema mogućnost nastanka i ono što je vidljivo iz vanjskog značenja ovih ajeta jeste to da su ove pojave natprirodni događaji zbog toga što njihov prirodni uzrok nije bio jasan, to jest u slučajevima mudžiza također postoje prirodni uzroci, ali ih ljudi ne znaju. Naprimjer, Kur’an kaže kad je hazreti Musa, mir s njim, s Beni Israelom krenuo iz Egipta, stigli su do mora, ono je presušilo i oni su prešli preko njega. Faraon i njegova vojska slijedili su ih i kad su došli do mora, ono se ponovo ispunilo vodom i oni su se utopili. Oni koji smatraju da se natprirodni događaji ne dešavaju kažu da je ovo bila prirodna pojava čiji je uzrok ljudima bio nepoznat, ali da ga je znao hazreti Musa, a taj uzrok bila je plima i oseka. Oni kažu da je hazreti Musa na dvoru faraonovom naučio astronomiju, da je bio upoznat s nastupanjem plime i oseke te s činjenicom da se može proći morem na kojem se dešava plima i oseka. Naprimjer, bio je jedan morski tjesnac kojim se moglo proći u vrijeme oseke i hazreti Musa je to znao, ali nisu znali faraon i njegova vojska i utopili su se u moru. Isti je slučaj u pogledu mudžiza koje je činio hazreti Isa, sin Merjemin. Naprimjer, on je liječio bolesne jer je, kako kažu, hazreti Isa izučavao medicinu i poznavao je način liječenja bolesnih, a ljudi su mislili da se radi o nečemu natprirodnom. Također, u nekim drugim slučajevima, kad nisu mogli uskladiti ajete s ovim značenjima, davali su druge vrste izvještačenih tumačenja i igrali se izrazima. Tako su, naprimjer, u vezi s ajetom u kojem hazreti Isa kaže:
I kad budeš, voljom Mojom, mrtve dizao…[1]
rekli da značenje riječi budeš mrtve dizao nije oživljavanje mrtvih, već podrazumijeva vađenje mrtvog iz groba. Također kažu da ajet ne govori da je hazreti Isa činio ovo djelo, nego da će činiti, ali da to nikad nije uradio. U svakom slučaju, spomenuti tumači su iznosili ovakva neumjesna tumačenja. Oni koji su malo umjereniji od njih rekli su da se radi o mudžizi, ali ne u tom značenju da se desio izuzetan događaj u univerzumu, nego da se ove mudžize odnose na nauku i znanje, to jest, radi se o jednom skrivenom prirodnom uzroku koji nije poznavao niko osim Boga, a Bog je tome podučio svoje vjerovjesnike da bi se njima koristili, i oni su se time i koristili. Moguće je da mi ne poznajemo te uzroke ali je, u svakom slučaju, Bog otkrio vjerovjesnicima neku tajnu prirode. Dakle, u prirodnom poretku nije se desilo ništa suprotno zakonu uzročnosti, nego je Bog dao neko znanje vjerovjesnicima (naravno, ovo je znanje natprirodno i oni sami nisu imali ovo znanje). Prema tome, radi se o mudžizi, ali iz aspekta učenja i podučavanja, a ne iz aspekta vanjskog i objektivnog uzroka i uzročnika. Čak su kazali da je moguće da nešto u jednom vremenu bude mudžiza, a da u drugom vremenu ne bude. To znači da se, kad ljudi nisu znali i nisu razumjeli uzrok, a Bog je vjerovjesnike podučio, djelo dešavalo u vidu mudžize. Kasnije, kad su ljudi shvatili, onda to djelo više nije imalo oblik mudžize. Naprimjer, ako bi neko govorio na jednom kraju svijeta, a na drugom kraju svijeta neko bi ga čuo iako nisu izumljeni radio i televizija, takvo bi se djelo smatralo mudžizom zato što uzrok takve pojave ljudima nije jasan. Ali danas, kad su ljudi proniknuli u tajnu toga, djelo više nije mudžiza.
Dakle, mudžiza je, po njima, ustvari relativan čin i, prema takvom tumačenju, mudžiza nije negiranje prirodnog zakona. Oni su ponekad radi potvrđivanja ove teorije posezali za nekim ajetima kakav je:
U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.[2]
Znači da se Božiji zakon ne može mijenjati, a znamo da Božiji zakon podrazumijeva da se materijalne pojave ozbiljuju putem materijalnih uzroka. Dakle, ako se neko djelo desilo suprotno uobičajenom prirodnom toku, to bi značilo da se Božiji zakon promijenio, a, prema ajetu, Božiji zakon se nikad ne mijenja.
• Koja je od ovih teorija tačna?
Oni koji poriču mudžize i natprirodno, svjesno ili nesvjesno, porekli su Kur’an, jer je ukazivanje Kur’ana na vjerovjesnička čuda, mudžize i keramete evlija Božijih toliko jasno da to nijedan pravedan čovjek ne može svjesno poreći. O vjerovjesnicima Kur’an izričito govori da su nekad njihovi narodi tražili od njih da čine mudžize, a nekad su ih oni sami prvi činili. Naprimjer, Salihov je narod od njega tražio da, ako je on vjerovjesnik i istinu govori, učini mudžizu i izvede iz planine jednu devu. Također, u vezi s hazreti Ibrahimom kaže se da su pripremili veliku vatru, bacili Ibrahima u vatru i vatri bi rečeno:
Budi hladna i spasonosna..[3]
Vatra je postala hladna i Ibrahim je izašao iz nje zdrav.
U vezi s hazreti Isaom ibn Merjem Kur’an kaže da je upravo njegovo postojanje znak Božiji. “Mi smo poslali Duha koji se hazreti Merjemi pokazao u obliku jednog čovjeka. Hazreti Merjema se uplašila jer na tom osamljenom mjestu nije bilo nikoga.
Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš! – uzviknu ona.[4]
Duh je odgovorio:
A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga da ti poklonim dječaka čista![5]
Nema sumnje da je začeće dječaka bez oca, ovim redoslijedom događaja kako navodi Kur’an, jedno čudo. Naravno, neki su rekli da je partenogeneza moguća i događa se kod nekih životinja. Međutim, ako i pretpostavimo da postoji mogućnost da se to dešava, u priči o hazreti Merjemi ne radi se o tome. Kur’an ovu priču objašnjava kao čudesan događaj
I zato da ga učinimo znakom ljudima...[6]
Isti je slučaj s Isaovim govorenjem u bešici. Novorođenče od dva-tri dana počinje govoriti onda kad ljudi iz Beni Israila pitaju:
“Odakle si donijela ovo dijete? Pa, zar ti ? Otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.[7]
Hazreti Merjema je pokazala na dijete, davši im do znanja da pitaju upravo dijete.
Oni su rekli:
Kako da govorimo djetetu u bešici?[8]
Ovdje, na opće iznenađenje, samo dijete počinje govoriti:
Ja sam Allahov rob, meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me blagoslovljenim…[9]
Potpuno je jasno da se radi o nečemu što nije prirodno. Čak i ako pomislimo da dijete može govoriti, da li bi baš ovo reklo? Zar se ovo može nazvati nečim drugim osim mudžizom?
Nijedna druga mudžiza koja je spomenuta u Kur’anu također nije u skladu s ovim neumjesnim objašnjenjima. Oni koji svjesno iznose ovakva tumačenja porekli su, ustvari, Kur’an i poslanstvo plemenitog Vjerovjesnika, osim ako to nije bilo namjerno.
U svakom slučaju, poricanje izuzetnih događaja nije u skladu s Kur’anom. Dakle, ili trebamo prihvatiti Kur’an i postojanje mudžize ili smo, odbacujući postojanje mudžize, odbacili i Kur’an.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja – teologija, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo, 2018., str. 130 – 132.