Ezop
Psi su gonili jednu lisicu. Bježeći dođe pred neku kolibu, gdje je drvar cijepao baš jedan panj. Lisica ga zamoli da je gdjegod sakrije dok prođu lovci, a bit će mu za to uvijek zahvalna. Drvaru se lisica sažali, pa joj rekne neka se sakrije u njegovu kolibu, gdje je posve sigurna. Ali se odmah sjeti da je ta zvijer jako škodljiva. Stoga, kad su lovci nadošli, pa su za lisicu pitali, poviče glasno da je nije vidio, a prstom pokaže onamo, gdje je sakrivena bila. Lovci međutim ne opaze toga, i brzo dalje odjure.
Videći lisica da su lovci prošli, i da za nju nema nikakve pogibelji više, ode, ne rekavši drvaru baš ni – zbogom!
Kad ju je drvar za tu nezahvalnost stao koriti, okrene se lisica pa mu reče:
»Vjeruj mi, ja bih ti bila veoma zahvalna da su tvoja usta i tvoji prsti jedno isto govorili.«
Čini uvijek, ko što
R'ječi tvoje kažu,
Jer niko ne trpi,
Niti štuje lažu,
U kojeg se djela
I r'ječi ne slažu!
Izvor: eLektire.skole.hr