Veoma značajna stvar koju bi svi, a posebno mladi, trebali imati na umu jeste to da ljepota čovjeka u očima islamskih predvodnika i bogougodnika nije isključivo u njegovoj prirodnoj ljepoti i vještačkom uljepšavanju, nego da su duhovna i moralna ljepota najvažniji stubovi ljepote čovjeka. Drugim riječima, potpunu i savršenu ljepotu čovjek će posjedovati onda kada njegovo tijelo i njegova duša, to jest i tjelesni i duhovni lik, budu lijepi. Prirodna ljepota i vještačko uljepšavanje ukrašavaju vanjštinu čovjeka, ali znanje i lijep moral, kao najuzvišeniji i najsjajniji ukras koji pripada isključivo čovjeku, poklanjaju mu duhovnu ljepotu. Iako izvanjska, tjelesna ljepota i uljepšavanje čine čovjeka omiljenim i voljenim u očima ljudi, ipak je najbolja ona ljepota koja je dostojna čovjeka kao uzvišenog bića, koja mu poklanja istinsko savršenstvo i istinsku veličinu, a to je ljepota znanja, lijepog morala i pohvalnih osobina ljudskog karaktera.
Ali, a.s., rekao je: “Prednost čovjeka je u njegovom razumu, a ljepota njegova je u njegovoj čestitosti.”[1]
Prenosi se da je Ali, a.s., također rekao: “Ukras znanja za čovjeka je ljepota koja se ne može skriti i rod kojemu se ne može napakostiti.”[2]
Imam Ebu Muhammed Askeri, a.s., je rekao: “Ljepota lica je ukras vanjštine čovjeka, a ljepota razuma je ljepota njegove nutrine.”[3]
U islamskim predajama, kao i u dovama, veoma se često riječ ljepota ponavlja u značenju svojstva Uzvišenog Boga. Božije evlije su dozivali Boga njegovim lijepim svojstvima. Prenosi se da je Imam Sadik, a.s., rekao: “Zapovjednik pravovjernih (Ali, a.s.) je rekao: ‘Bog je lijep i voli ljepotu, a voli i da vidi tragove svojih blagodati na svom robu.’“[4]
Želja mladih za duhovnom ljepotom
Na svu sreću, žudnja za duhovnom ljepotom i pohvalnim ljudskim vrlinama tokom mladosti se sama po sebi javlja i budi u batinu (nutrini) mladih interes za duhovnu ljepotu, kao što se i ljubav prema uljepšavanju i dotjerivanju izgleda javlja i cvjeta u dubinama njihovih duša. Drugim riječima, mladi prirodnim slijedom stiču naklonost prema junaštvu, velikodušnosti, viteštvu i zanimanje za moralne vrline i ljudima svojstvene osobine. Mladi su u skladu sa svojom iskonskom prirodom zadivljeni istinoljubivošću, poštenjem, odanošću i ispunjavanjem obaveza i obećanja, dostojanstvom i ponosom, služenjem narodu, požrtvovanošću i drugim sličnim osobinama, dok preziru laž, nepoštenje, kršenje zavjeta, neispunjavanje obećanja i izdaju. Kada vide nepošteno ponašanje i govor drugih ljudi, to u njima rasplamsava bijes i srdžbu. Iskusni i sposobni odgajatelji bi trebali spomenute činjenice imati na umu i iskoristiti ovo prirodno bogatstvo sposobnosti te u mladima potaknuti razvoj iskonske potrebe za pohvalnim ljudskim osobinama i karakterom. Odgajatelji trebaju snažiti želju i sklonost mladih prema čistom moralu i plemenitoj ljudskoj naravi kao izvorima duhovne ljepote, kako bi mlade generacije sutra izrasle u uspješne, sposobne i kompetentne ljude.
Etički ideal zavisi od estetskog ideala mladog čovjeka. Svaki odgajatelj i učitelj koji zanemari glas moralnih vrijednosti i ne iskoristi ovu snagu, krivac je i nesretnik. Etičke vrijednosti mladih razlikuju se od vrijednosti starijih ljudi. Saradnja je prema njihovom mišljenju isto što i požrtvovanost. U njihovom poimanju stvari dobrota ima značenje sažaljenja, a suzdržljivost i strpljenje, koji su u mladalačkim godinama iznimno težak zadatak, pretvaraju se u izraz velikodušnosti i junačke ljudskosti. Postoje i neke druge vrijednosti kojima mladi daju prednost, kao što su čast, sposobnost, umješnost, efikasnost, bezuvjetno prijateljstvo i iskrenost, kao u legendama i bajkama o hrabrim junacima, hrabrost tolika da se pretvara u požrtvovanost na putu ostvarenja i postizanja cilja kojem čovjek teži. Sve ove osobine pripremaju mladog čovjeka za procvat njegovih ličnih sposobnosti.[5]
Islamski predvodnici tokom proteklih stoljeća u svojim govorima su isticali čistoću duše mladih ljudi i njihove iskonske naklonosti prema moralnim i ljudskim principima i vrlinama, upozoravajući odgajatelje na nužnost i potrebu efikasnog iskorištavanja ovog velikog posjeda na putu ispravnog odgoja mladih generacija. U jednoj predaji Imam Sadik, a.s., ukazuje na dubinsku čistotu i ljubav prema vrlinama mlade generacije i savjetujući Ebu Džafera Ahvela, koji je bio vjerski misionar i odgajatelj, govori o tome da duša mladih brže prihvata dobro i brže usvaja ljudske osobine. To nam sve ukazuje na činjenicu da se u doba mladosti budi želja za duhovnom ljepotom i moralnim vrlinama. Prema kur’anskom tumačenju i islamskim prenesenim predajama, sinovi Jakuba, a.s., su učinili nepravdu svome bratu Jusufu, a.s., i prodali ga u roblje karavani koja je išla u Egipat. Nakon što su prošle mnoge godine, a Jusuf postao vladar Egipta, njegova braća saznali su za to. Postiđeni zbog nepravde koju su učinili Jusufu, zatražili su oprost od Jakuba i Jusufa, a.s., te im rekli:
“O oče naš” – rekoše oni – “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.
“Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti” – odgovori on.[6]
A pred Jusufom, a.s., rekoše:
َ“Allaha nam” – rekoše oni – “Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili.”
“Ja vas sada neću koriti” – reče – “Allah će vam oprostiti, od milostivih On je
najmilostiviji!”[7]
Izvor: Mladi, razum i osjećaji, Muhammed Taqi Falsafi, str. 34-37, fondacija „Mulla Sadra“ Sarajevo, 2011.