Duhovna uloga poslanika u odgoju čovječanstva
Duhovna uloga poslanika u odgoju čovječanstva

Duhovna uloga poslanika u odgoju čovječanstva

 Autor: prof. dr. Mile Babić


 Uvodna napomena: U kršćanstvu umjesto riječi poslanik rabimo riječ prorok u istom značenju.

 Židovstvo, kršćanstvo i islam se razlikuju od drugih religija, osobito od religija indijskoga i kineskoga podrijetla, po svom proročkom karakteru. Riječ je, dakle, o proročkim religijama. Pogledamo li povijest religija, vidjet ćemo tri osnovna modela religioznih ljudi. Prvi model čovjeka je mistik, drugi mudrac, a treći prorok ili poslanik. O tome je vrlo dobro pisao poznati njemački teolog iz Tübingena Karl-Josef Kuschel u svojoj knjizi Židovi, kršćani i muslimani.

            Pratip mističnoga čovjeka je Sidhartha Gautama, nazvan Budha, Probuđeni, Prosvijetljeni. Budha naučava osmerostruki put radi nadvladavanja patnje. Čovjek korača u meditaciji od jednoga do drugoga stupnja da bi izašao iz života patnje, iz samsare, i unišao u nirvanu. Apsolutno je Jedno koje sve obuhvaća i sve prožima. To apsolutno Jedno, apsolutno Čisto, apsolutno Beskonačno, je neizrecivo i nepojmljivo. Ne možemo ga obuhvatiti ni svojim mislima ni svojim riječima.

            Pratip mudraca je Konfucije, veliki kineski učitelj. On ne naučava povratak čovjeka u sebe, nego uklapanje čovjeka u harmoniju kozmosa. On nije okrenut prema unutra, nego natrag prema idealnim precima i idealnom pravremenu da bi postigao harmoniju u obitelji i u državi, harmoniju između čovjeka i čovjeka te između čovjeka i prirode. Iznad svega stoji strahopoštovanje pred Voljom Neba i ovo strahopoštovanje se izražava u harmoniji mnogostrukih odnosa u koje je čovjek uključen.

Potpuno različit od navedenih pratipova je proročki čovjek. Mojsije je pratip proroka. Za njega prva i posljednja stvarnost nije ni nirvana ni harmonija, nego Apsolutno kao osoba, koja oslovljava čovjeka, zahtijeva nešto od njega i zapovijeda mu. Proročki čovjek postaje Božjim poslanikom, Božjim vjesnikom, Božjim glasnogovornikom. Prorok nije aktivno tražio Božju objavu pomoću ekstaza ili utonuća koja je on aktivno proizveo. Njemu Božja objava dolazi iz božanske inspiracije s vizijama i audicijama. Prorok je pozvan od Boga i on ljude želi obvezati da žive u skladu s Božjom voljom.

U našim trima abrahamskim religijama živi proročka baština na različite načine. Židovi, kršćani i muslimani tvore vlastitu, proročki orijentiranu vjersku zajednicu monoteista, koja nasuprot religijama indijskoga podrijetla (hinduizmu i budizmu) i religijama kineskoga podrijetla (konfucijanizmu i taoizmu), ima nezamjenjivu signaturu. Židovstvu, kršćanstvu i islamu zajedničke su tri stvari:

  1. Proročki stroga vjera u jednoga Boga, koji ne trpi nikakvih drugih bogova, nikakvih ovozemaljskih bogova, koji nije Bog samo jednog naroda, nego svih naroda, koji nije nikakav nacionalni Bog, nego Gospodar svijeta. Osobito je opasno ako religija samu sebe apsolutizira i pritom zaboravlja da je samo Bog apsolutan, a ne ona;
  2. Proročka kritika nepravednih i neljudskih odnosa u kojima žive poniženi, zasužnjeni i izrabljivani ljudi. Nikakvo služenje Bogu bez služenja čovjeku. Oni koji kažu da služe Bogu, a istodobno preziru čovjeka, nisu vjernici nego licemjeri.
  3. Proročki temeljni etos koji nas obvezuje na pravednost, iskrenost, vjernost, ljubav kao na zahtjev samoga Boga.

Zajednički temeljni etos zorno se vidi u židovsko-kršćanskom Dekalogu (Izl. 20,1–21) i u islamskom Kodeksu dužnosti (sura 17, 22–38). Ukratko se može reći ovako. Oba teksta ističu ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Bližnji je svaki čovjek koga susrećemo u svojoj kući ili na ulici. Ljubav prema bližnjemu uključuje konkretnu i praktičnu pomoć njemu, a ne samo puki osjećaj. Sve na ovoj zemlji mora služiti ovim dvjema ljubavima.

            Ukoliko židovstvo, kršćanstvo i islam ovu proročku baštinu dalje predaju i aktivno ostvaruju, onda su naše abrahamske religije proročke u eminentnom smislu. Za proročke religije su moralne zapovijedi ili dužnosti utemeljene u Božjoj volji i zato se one trebaju oduprijeti svakom sekularističkom umanjivanju ovih zapovijedi i svakom fundamentalističkom iskrivljavanju. Na žalost, potiskivanje proročke baštine je prisutno u svim trima abrahamskim religijama. Zamislimo kako bi ovaj svijet bio lijep kad bi abrahamski vjernici uklonili nepravdu i nasilje s ove zemlje i uspostavili ljubav prema Bogu i bližnjemu.

 

Izvor: magazin Ašk, broj 4, Dobra knjiga, Sarajevo, mart 2014.g., str. 23. – 24.