Na putu ostvarenja težnji, uz uzdržavanje od prohtjeva, u nutrini svakog čovjeka postoje dvije moći:
a) Pokretačka moć, kojoj je jedini cilj priskrba užitaka i zadovoljavanje vlastitih nagona. Ova moć želi iskušati i ispuniti sve svoje prirodne prohtjeve bez ikakvih uvjetovanja i ometanja. Ova ljudska moć ne razumije šta je dobro ili loše, šta je dobro, a šta nepoćudno. Ona žudi samo za užitkom i osim toga nema drugih zahtjeva.
Časni Kur'an ovu moć imenuje kao požudnu dušu (nefs emmare).
…Jer duša je, doista, zlu naklonjena.[1]
b) Odvraćajuća moć, koja počiva u čovjekovoj nutrini, sastoji se od moći koja na putu ostvarivanja užitaka čovjeka odvraća od grijeha i nečistoće, uravnotežuje nagonske želje te nastoji da krajnostima sklonu i buntovnu dušu koja navraća na zlo (nefs emmare) učini poslušnom. Ona gleda da strasti i porive zadovolji u određenoj, odgovarajućoj mjeri, a čim se pređe granica u uživanjima, ona se suprotstavlja.
Ova uravnotežujuća snaga u časnom Kur'anu se naziva dušom koja sebe kori (nefs levvame).
Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori![2]
Bez sumnje, čovjek duguje zahvalnost svojim nagonima i željama, koje je Uzvišeni ugradio u njegovu narav. Nagoni i strastvene želje predstavljaju najveću čovjekovu pokretačku životnu silu. Ništa čovjeka tako temeljito ne pokreće na djelovanje kao nagonske želje.
Ali, vrijedi primijetiti da ukoliko se s čovjekovim porivima i nagonima – koji život znače – bude postupalo razumno i u pravoj mjeri, oni će biti izvorište dobra i sreće. A ako razum ne bude upravljao i zapovijedao nagonima, te ako se budu koristili bez reda i redoslijeda, onda će oni, bez ikakve sumnje, čovjeku donijeti stotine nesreća i crnih dana.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 254-255.