Ema je živjela u gradu, ali je bila najsretnija kada je svoje slobodno vrijeme provodila sa djedom i bakom u planinama. Imali su malu kuću i veliko imanje gdje su pasle ovce. Proljeće je bilo najljepše jer upravo tada ovce na svijet donose malu janjad. Janjići su veoma brzo rasli, a onda bi sretno jurili za Emom i ona za njima. Ema ih je sve grlila i pružala svoje male ruke u njihovo mekano, debelo krzno. Njeno omiljeno janje bila je Pahuljica, jer je njeno krzno bilo bijelo kao snijeg i debelo i mekano kao Emin najmekši pokrivač.
Tokom ljeta, kada su djeca bila na raspustu, Ema je išla kod bake i djeda te ostajala tamo čitav mjesec. Čuvala je svu janjad i brinula o njima. Svakog jutra im je donosila svježu vodu i užinu, komadić hljeba ili šaku kukuruza. Pahuljica ju je dobro poznavala pa je zbog toga prva prilazila Emi svakog jutra.
Ovog ljeta, međutim, Emu je čekalo iznenađenje. Baka i djed su čuvali važne vijesti kao tajnu.
Kada je Ema došla u njihovu kuću na planini, trčala je prema imanju veoma uzbuđena. Toliko je trčala da nije primjetila kamen u vrijesku. Zapela je za kamen i pala. Zaplakala je na trenutak, a zatim brzo ustala i pogledala prema okrznutom koljenu, a onda… iznenada ju je neko gurno sleđa i pala je u vrijesak. Dok je ležala na zemlji, malo kovrdžavo janje joj je dotrčalo, mazila ga je i češkala ga po stomaku, kao što to rade njihove mame. Ema se dugo smijala, a potom je ustala i uzela janje u ruke. Onda je pogledala ponosnu majku janjeta koja je stajala iza nje. Bila je to njena najdraža Pahuljica.
„Bee-e-e, bee!“ ovca je zvala kao da želi predstaviti svoje mladunče: „Ovo je Džejk.“
„Ne mogu vjerovati!“ uzviknula je Ema, čitavo popodne je nosila to malo janje, mazila ga i igrala se sa njim i Pahuljicom. Te noći Ema nije mogla zaspati od uzbuđenja. Stalno je mislila o malom kovrdžavom janjetu. Onda se sjetila šta joj je djed jednom rekao:
„Ovce su veoma korisne životinje. Ako ih ošišamo, dobijemo veoma mekanu i toplu vunu. Kada ih muzemo pijemo zdravo mlijeko i pravimo najbolje sireve. Kada ne možemo zaspati, možemo brojati ovce. Brojimo ih dok se naše oči ne sklope i dok ne počnemo sanjati.“
„Hmm…“, pomislila je Ema kad se sjetila ovih riječi, „bolje da počnem brojati ovce.“
Ema je počela brojati, ali na svoj poseban način, jer nikad nije voljela raditi stvari tačno onako kako joj kažu.
Brojala je:
„Jedna ovca, jedan oblak…
Dvije ovce, dva oblaka…
Pet ovaca, pet oblaka… jedanaest ovaca, jedanaest oblaka…
Pedeset pet ovaca, pedeset pet oblaka…“
Dok je brojala, oblaci su dobijali krila i spajali su se u jedan veliki, paperjasti oblak. Nekad ovo možemo vidjeti i tokom dana, kada nas oblaci prekriju kao ogromna posuda šlaga.
Veliki paperjasti oblak je čvrsto zagrlio Emu, uzeo ju je u svoje nježne ruke i odnio je u svijet snova tako nježno da nije ni primjetila, a već je bila u zemlji dubokih i magičnih snova.
Izvor: Darinka Kobal, Priče ispod pokrivača, Studio Moderna d.o.o., Sarajevo, 2012.