Autor: dr. Nermima Lamadema
Sve donedavno smo pretpostavljali da su naši geni naša sudbina. Uzbudljiva najnovija naučna istraživanja ukazuju da to nije slučaj te da izbor stila života, navike i okolina kojoj smo izloženi u velikoj mjeri mogu uticati na naše gene. Relativno nova naučna oblast koja se bavi istraživanjem spoljašnih uticaja na genetski status se zove epigenetika. Ovom prilikom nastojat ćemo vam približiti problematiku ove naučne discipline, njene bitne karakteristike te značaj koji ima za čovjeka.
Priroda vs odgoj
Darwin i Freud ulaze u bar. Dva miša alkoholičara – majka i njen sin – sjede na dvije barske stolice, pijući džin. Majka miš reče: “Hej, genijalci, recite mi kako je moj sin dospio u ovo jadno stanje?”
“Loši geni”, reče Darwin.
“Loš odgoj”, reče Freud.
Diskusija o tome šta određuje ponašanje pojedinca traje već više od stotinu godina i vodi se između ova dva oprečna stava – priroda ili odgoj, biologija ili psihologija? U zadnjih nekoliko godina postaje sve jasnije da životna iskustva pojedinca, ali i njihovih majki, nana, pa čak i pranana, mogu direktno uticati na gene. Ova veza između nečijeg odgoja i njegove prirode je domen kojim se bavi epigenetika.
Naučnici tog područja epigentike se bave pitanjima kao: šta je to što čini da se ljudi ponašaju različito jedni od drugih? Zašto se ljudi ponašaju na ovaj ili onaj način? Zašto su neki ljudi optimisti, a neki pesimisti i zašto neki imaju predispozicije za depresiju veće od drugih? Šta proizvodi ove varijacije među pojedincima?
U poznatoj studiji objavljenoj 1997. u Science Journal, naučnici su razmatrali kako odgojne navike majki pacova mogu uzrokovati životne promjene kod njihovih potomaka. Na primjer, njega i pažnja majki miševa prema njihovim bebama tokom ranog djetinjstva imala je direktan uticaj na hormone stresa, kao što je Corticosterone. Što su pacovi bili više paženi kao bebe, to su niže nivoe hormona stresa imali kao odrasli.
Zapažanje o tome da taktilne stimulacije vode ka epigenetskom reprogramiranju DNK kroz metilaciju je objavljena u Nature Neuroscience 2004. godine. Istovremeno, naučnici sa Columbia University u New Yorku studirajući epigenetsko programiranje kao rezultat ponašanja majki, ustanovili su da majčina nepažnja može da uzrokuje metilaciju gena za estrogen receptore u mozgu, tako da će i te bebe kada odrastu obraćati manje pažnje na svoje potomke.
Dakle, čini se da su naša i iskustva naših predaka uistinu nezaboravna. Ona postaju dio onog ko smo mi, kao neka vrsta molekularnih naljepnica koje ostaju zalijepljene na našim genetskim skelama. DNK sekvenca je ista, ali psihološke i bihevioralne tendencije se epiegentski nasljeđuju. Dakle, izgleda da možete naslijediti kvrgave nanine prste, ali isto tako možete naslijediti i njenu predispoziciju prema depresiji uzrokovanu time što je bila napuštena u djetinjstvu, ili ako je bila voljena i njegovana kao dijete, velika vjerovatnoća je da će se vaš epigenom okoristiti srećom i smirajem koje je krasilo njeno djetinstvo.
Studije na mozgovima ljudi koji su počinili samoubistvo ukazuju na povišenu metilaciju gena u području mozga koji se zove hipokampus, vezanom za memoriju i stres. Ako su žrtve samoubistva bile zlostavljane kao djeca, njihovi mozgovi su epigenetski označeni posebnim hemijskim oznakama. To bi moglo objasniti zašto vaš depresivni prijatelj ili poznanik ne može “samo da pređe” preko lošeg odgoja bezosjećajne majke. Razlog može biti da su metilne grupe dodate na posebnu grupu gena u mozgu u djetinjstvu, zarobivši time tu osobu u okovima straha i očaja.
Istraživanje o epigenetskom nasljeđivanju ovisničkog ponašanja ukazuje da izloženost kanabisu tokom adolescencije može predisponirati buduće potomstvo na ovisnosti o heroinu.
Epigenetika ne određuje samo ponašanje ljudi i životinja, nego i insekata. Nedavno objavljena studija u Nature Neuroscience pratila je razlike u ponašanju pčela i pronašla jaku korelaciju između varijacija u DNK metilaciji.
Tipično, u pčelinjoj koloniji postoji samo jedna matica, kraljica odgovorna za razmnožavanje u koloniji i desetine hiljada sterilnih pčela radilica. Samo kraljica će se reproducirati, polažući do 2.000 jaja dnevno, dok radilice posvećuju svoje živote održavanju kolonije i sigurnosti kraljice. Bez obzira na genetske sličnosti između pčela radilica i kraljice pčela, očiti su vrlo različiti uzorci ponašanja. Nedavna zapažanja ukazuju da epigenetika igra ulogu u određivanju koje pčele u koloniji će usvojiti ulogu kraljice, a koje će biti radilice.
Dakle, studije o epigenetici i ponašanju su sve brojnije. Čini se da sve, od socio-ekonomskog statusa, preko zlostavljanja i post-traumatskog stresnog poremećaja, može biti predmet potencijalnog epigenetskog prijenosa.
Nadamo se da smo vas ovim člankom uspjeli zainteresirati za ovu fascinantnu temu koja je ujedno predmet velikog javnog interesa. Razlog tome je što se danas nalazimo na horizontu razumijevanja naučnih mehanizama za mnoga naša životna iskustva i nasljeđe koje prenosimo našoj djeci i unucima.
(Više o ovoj temi možete pročitati u našem i vašem magazinu Ašk, broj 7, decembar 2014.)