Autor: dr. Ivana Bočina
Genetički modificirana hrana sadržava genetički modificirane organizme (GMO) kojima je genetički materijal promijenjen pomoću tehnika genetičkog inženjerstva (tzv. „rekombinirajuća DNA tehnologija“), dakle ne na prirodan način.
Moderno genetičko inženjerstvo podrazumijeva prenošenje gena iz biljke, životinje, bakterije ili virusa u drugi organizam (najčešće biljku), pri čemu dolazi do ireverzibilnog mijenjanja genetičkog koda koji opisuje karakteristiku određenog organizma. Takvim metodama proizvode se organizmi poboljšanog sastava, funkcionalnih karakteristika ili organoleptičkih svojstava (npr. bolji okus, miris, izgled i sl.).
Manja cijena, veći profit
Komercijalni uzgoj GM biljaka započeo je 1995. godine, u SAD-u, kad je tržištu ponuđena uzgojena sorta rajčice koja je bila krupnija i koja je dulje održavala svježinu (zakašnjelo truljenje).
Početni interes za proizvodnju GM biljaka, namijenjenih isključivo proizvođačima usjeva, kako bi se povećala nutritivna vrijednost i izdržljivost GM proizvoda (otpornost usjeva na različite bolesti uzrokovane insektima ili virusima, povećanje tolerancije na herbicide), vrlo brzo je zamijenjen interesom proizvođača hrane za smanjivanje cijena proizvodnje svih namirnica i povećanje profita.
S vremenom i razvojem tehnologije nastaje i genetičko modificiranje živežnih namirnica, pri čemu se mijenjaju njihove određene karakteristike radi postizanja „bolje kvalitete“ i „veće kvantitete“. Tako se genetički materijal jedne namirnice određenih svojstava „ubacuje“ u drugu namirnicu kako bi se ostvarilo „poboljšanje“. Takav modificiran materijal odražava „novostečene“ karakteristike, koje prenosi na buduće potomstvo. Time se zapravo mijenja ekološki sustav, u kojem se eliminiraju neke korisne biljke i insekti te se stvara novi ekosustav u kojem postoje jedinke kakvih inače nema u prirodi i kod kojih još nisu poznati budući učinci na prirodnu ravnotežu.
Pobornici GM hrane smatraju kako GMO imaju velike potencijale u poboljšanju života ljudi, osobito u nerazvijenim i siromašnim zemljama. Povećanjem otpornosti biljaka na određene pesticide i insekte smanjilo bi se zagađenje okoliša te bi se snizili troškovi proizvodnje. Proizvodnja GM hrane mogla bi uvelike smanjiti i/ili iskorijeniti glad u svijetu, odnosno uzgajale bi se biljke koje bi mogle rasti i na neobradivim površinama, otporne na nepovoljne klimatske uvjete, što bi dalo veće prinose i smanjilo poljoprivredne gubitke.
Nadalje, uzgajala bi se stoka s ubrzanim rastom, otpornija na infektivne i parazitarne bolesti. Također bi bilo moguće stvarati biljne vrste određenih ljekovitih karakteristika.
Protivnici GM hrane tvrde da još uvijek nije moguće utvrditi dugoročne učinke GMO na zdravlje ljudi, iz čega proizlazi da ne postoji provjera koja bi mogla jamčiti bezopasnost takvih proizvoda. Procjenjuju da bi GM hrana mogla povećati rizik nastajanja raka i alergijskih bolesti te da bi mogla uzrokovati slabljenje imunosnog sustava. Nadalje, tvrde kako bi proizvodnja takve hrane mogla dovesti do pojave novih virusa i povećanja otpornosti na antibiotike te uzrokovati mutacije u ljudskim stanicama, kao i ireverzibilnu promjenu ekološkog sustava.
Nezadovoljstvo i sve veći pritisak javnosti u pogledu GM hrane u Europi su doveli do toga da su neke velike prehrambene tvrtke javno odbacile uporabu GMO. EU je zasada odobrila uzgoj šest kultura GM biljaka: kukuruza, soje, karanfila, pamuka te uljne i šećerne repice. Nažalost, danas se smatra kako postoji velik udio namirnica transgenskog podrijetla u prodavaonicama prehrambenih proizvoda širom svijeta, koje potrošači uopće ne smatraju takvima (npr. rajčice, riža, soja, kukuruz, losos itd.).
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LIII, br. 614-615, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, ožujak-travanj 2011, str. 13.