Porodica je prvo okrilje ljudskog napretka i smiraja, a briga o njoj ubraja se među stroge dužnosti i bit će razlogom spasa od ovosvjetskih i onosvjetskih patnji i stradanja.
…i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite…[1]
A od njega je drūgu njegovu stvorio da se uz nju smiri…[2]
O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre…[3]
Kur’an i predaje pridaju porodici naročiti značaj te su donijeli brojne propise i pravila ponašanja radi osiguravanja njenog napretka i uzdizanja.
Pored provođenja tih propisa, zarad napretka, smiraja i uzdizanja porodice treba od Boga Slavljenog tražiti spas i mir porodici. Kada je hazreti Ibrahim, a.s., po Božijem naređenju, doveo svoju suprugu i dijete u Mekku, digao je ruke na dovu i kazao:
Gospodaru naš, ja sam neke svoje potomke naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.[4]
Također, hazreti Lut, a.s., koji i nakon ulaganja golemog truda da promijeni kulturu naroda nije uspio spasiti svoj narod od propasti, ovako moli za spas svoje vjerničke porodice:
Gospodaru moj, sačuvaj mene i porodicu moju kazne za ono što oni rade![5]
Kako bi osigurao potrebe svoje porodice, hazreti Jakub, a.s., šalje svoju djecu na dvor egipatskog vladara da se, preuzimajući potrebnu pšenicu, spasu od gladnih godina, pa je čak, kada su po drugi put pošli po pšenicu, i svoga dragog sina Benjamina poslao sa njegovom braćom.[6]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je:
“Svako dobro ubraja se u sadaku, i sve ono što vjernik potroši na sebe, svoju porodicu i čeljad, sve ono što utroši da bi sačuvao svoj obraz, piše mu se kao sadaka.”[7]
Rekao je također i:
“Najbolji među vama je onaj ko je najbolji svojoj porodici, a ja sam među vama svojoj porodici najbolji.”[8]
Također je rekao:
“Onaj ko ode na trgovište, pa kupi kakav poklon i odnese ga svojoj porodici, jeste poput onoga ko je udijelio sadaku potrebitim.”[9]
Imam Rida, mir neka je s njim, rekao je
“Ko god zarađuje svoju opskrbu na dozvoljen način, pa je troši na sebe i svoju porodicu, jeste poput borca na Božijem putu. Ukoliko čovjek zapadne u oskudicu, pa se, oslanjajući na Boga i Poslanika Njegovog, s.a.v.a., zaduži onoliko koliko mu je potrebno da prehrani porodicu, pa umre prije nego vrati svoj dug, tada je na Predvodniku muslimana da vrati njegov dug.”[10]
Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:
“Kad neko od vas zapadne u oskudicu, neka putuje i traži Božiju blagodat, a neka ne rastužuje sebe i svoju porodicu.”[11]
Dobročinstvo prema porodici treba biti u skladu sa mogućnostima pojedinca. Stoga je Imam Rida, mir neka je s njim, rekao:
“Onaj ko posjeduje blagodati treba da svojoj porodici omogući blagostanje.”[12]
[1] Er-Rūm, 21.
[2] El-A’rāf, 189.
[3] Tahrīm, 6.
[4] Ibrāhīm, 37
[5] Eš-Šu’arā’, 169.
[6] Jūsuf, 58-68.
[7] Mustedreku-l-vesāil, vol. 7, str. 239.
[8] El-Fakīh, vol. 3, str. 555.
[9] El-Emālī li-š-šejhi-s-Sadūk, str. 577.
[10] El-Kāfi, vol. 5, str. 93.
[11] Tehzību-l-ahkām, vol. 6, str. 329); isti hadis prenosi se od Božijeg poslanika, s.a.v.a., uz neznatne razlike (‘Avāli-l-le’ālī, vol. 3, str. 193).
[12] El-Kāfi, vol. 4, str. 11.