Pitanje je da li slobodu trebamo smatrati sredstvom ili ciljem, dakle, da li su moć izbora i volja koji su dati čovjeku sredstvo ili cilj.
Ova tema je važna jer su neke zapadne škole, poput egzistencijalizma, pobrkale cilj i sredstvo, pa vjeruju da je sloboda jedno od savršenstava koja pripada skupini ciljeva, a sloboda je, zapravo, instrumentalno savršenstvo za čovjeka, jer njegov cilj nije da bude slobodan, da ima mogućnost izbora i volju, nego da svoju slobodu iskoristi kako bi stigao do savršenstava koja mu dolikuju. Dakle, čovjek ima slobodu izbora da odabere svoja savršenstva i da se kreće u tom smjeru. Zato mu je Uzvišeni Allah dao skup mogućnosti, kako bi se sam mogao brinuti o svome smjeru i putu:
Mi mu put pokazasmo, bilo da zahvali ili da porekne.[1]
Sloboda je sredstvo kojim čovjek postiže savršenstvo, i da nije bio slobodan, ne bi mogao postići sva ova savršenstva, pa ako slobodu koristi da bi bio neposlušan i nepokoran, ta sloboda nema nikakve vrijednosti. Ovo sredstvo ne treba koristiti za kršenje zakona, već ga treba koristiti na putu upute i čovječnosti. Međutim, egzistencijalistička škola na slobodu gleda kao na cilj i zastupa stav da – budući da je čovjek slobodan – ako bude odmetnik i neposlušan, to ima vrijednost, jer može stati ispred svakog prisiljavanja i negirati ga. Stoga su umislili da su neposlušnost i nepokornost također savršenstva za čovjeka, jer vjeruju da se čovjek ne smije pokoravati svemu i da treba biti nepokoran svemu. Tako vjeruju da je neposlušnost vrijedna po svojoj biti, što je stanovište koje, bez ikakve sumnje, za sobom povlači haos i anarhiju u društvu. Naravno, sam Sartre, utemeljitelj i najugledniji predstavnik egzistencijalizma, ulaže veliki trud da odbaci ovu optužbu koja je usmjerena na njega i njegovu školu, ali bezuspješno, jer se škola koja u buntu vidi vrijednost po biti ne može odvojiti od haosa i anarhije.
Međutim, po islamskom mišljenju bunt ne samo da nije vrijedan već je protiv vrijednosti te se čovjek treba potruditi da se pokajanjem popravi.
Prema tome, ne može se tražiti neograničena sloboda, jer bi se ona mogla prije usporediti sa mitom. Na kraju, ukoliko u praksi sloboda ne bude ograničena zakonima i ne bude imala granica, bilo Božijih bilo ljudskih, ljudska društva bit će odvučena u nered i anarhiju, okrenut će se raspuštenosti, bezakonju i zadovoljavanju ličnih prohtjeva. Zapravo, mjerilo čestitosti i uvaženosti čovjekove slobode je u tome da on bude na putu čovječnosti.
Čovjek treba biti slobodan na putu čovječnosti, a ne u svemu onome što on bude sam odabrao, jer najčešće odabira nečovječnost.[2]
Stoga je sasvim jasno da je nemoguće da u društvu postoji apsolutna sloboda. Priroda društva nalaže da za slobodu moraju postojati granice kako tuđa prava ne bi bila narušena. Ova ograničenost je radi toga što je sloboda svake jedinke ograničena slobodom druge jedinke, dakle, društvene mogućnosti se trebaju na pravedan način dijeliti među članovima društva.
Istovremeno, u društvenom poretku ničije pravo ne smije biti povrijeđeno i svi trebaju jednako koristiti mogućnost stizanja do savršenstva. Zato se sloboda ne smije shvatiti u značenju oslobađanja od svih uvjeta, granica i odgovornosti, jer nije moguće da neko biće u svom životu ne prihvata nikakve granice, a da istovremeno ostvari svoje savršenstvo. Da, potrebno je da čovjek otkloni od sebe one prepreke koje su se ispriječile na putu njegovog razvoja i procvata sposobnosti, kako bi pripremio uvjete za rast i razvoj svojih intelektualnih, tjelesnih i duhovnih sposobnosti. Šehid Motahhari u vezi sa ovim kaže: “Dakle, sloboda znači oslobađanje od prepreka i brana.
Međutim, čovjek ima potrebu za jednim nizom urođenih i stečenih moći koje su neophodne za postizanje visokih stepena. Biti oslobođen od njih značilo bi biti lišen uvjeta odgoja ili sigurnosti, koji predstavljaju druga dva stuba usavršavanja živih bića. Naprimjer, razum, razmišljanje i dobar stav ubrajaju se u te uvjete. Pristojnost i moral su također među tim uvjetima.
Bezumnost i ludilo ili nepristojnost, neodgojenost i hipijevsko ponašanje ili oslobađanje sebe od granica zdravog razuma nisu sloboda. Luđaci nisu slobodni. Zbog toga je ludilo nedostatak, a ne savršenstvo. Nije sloboda riješiti se svih granica čovječnosti, pristojnosti i odgoja.”[3]
Sasvim je jasno da se čovjek, iako se koristi darom slobode da bi stigao do svojih ciljeva, susreće s jednim nizom ograničenja. Jedan dio toga je zato što ukoliko prema njima bude nehajan i prođe ih se te pomisli kako je slobodan, nikada neće stići do željenog savršenstva. Naprimjer, čovjek koji ne bude dovoljno revnostan u čuvanju jezika, oka, uha, stomaka, strasti i srdžbe, te u stvarima koje se tiču njih bude išao iz krajnosti u krajnost, na taj način sebi zatvara put za stizanje do vrline. Dakle, ove granice i pravila su neophodni za duhovni put svakog čovjeka.
Čovjek se mora koristiti blagodatima prirodne slobode, koja je jedna od dimenzija njegovog bića, i ukrasiti se duševnim vrlinama i čistim ponašanjem kako bi stigao do zbilje slobode, koja se ogleda u oslobađanju od ropstva. Ovo je najvažnija blagodat koju čovjek može dobiti u racionalnom i čovječnom životu.
Potrebno je spomenuti i druge uvjete poput naslijeđa, prirodnog i geografskog životnog okruženja, društvenog okruženja, povijesti, vremenskih činilaca – sve ove stvari same po sebi na prirodan način stvaraju čovjeku određeni broj ograničenja. Međutim, nijedna od njih ne oduzima čovjeku volju i izbor, kao dva najbitnija sredstva u biranju mogućnosti, lišavajući ga na taj način slobode izbora.
Izvor: Reza Ramazani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo 2014, str. 368 – 370.