Autor: Fejzulah Hadžibajrić
U ponedjeljak 9. marta 1953. godine preselio je na bolji svijet u osamdeset osmoj godini života hadži Mehmed ef. Potogija, šejh i muderis iz Sarajeva. Rođen je u Sarajevu od oca hadži Saliha, kazandžije, i majke Arife, rođene Jabučar, također iz kazandžijske porodice. Hadži Salih se borio protiv Austrije 1878. godine u redovima pljevaljskog muftije Šemsikadića, s kojim je bio i lični prijatelj.
Do nekoliko vremena poslije okupacije pošalje hadži Salih svog sina Mehmeda na nauke, prvo u Pljevlja, gdje je ostao godinu, zatim u Novi Pazar, gdje je također ostao godinu dana. Karakteristično je da ga otac, da bi najprije okušao njegovu volju za naukom, nije odmah poslao u Carigrad, nego u Pljevlja i Novi Pazar. Iz Pazara je Mehmed pisao ocu i molio ga da mu dozvoli i osigura odlazak u Carigrad, što mu je otac i učinio. Preporučio mu je da se u Carigradu javi Mehmed-efendiji Muftiću, sinu ondašnjeg reisu-l-uleme Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića, koji je tada studirao u Istanbulu. On u Carigradu nije zatekao Muftića pa se obratio hfz. Muhammedu Žuni s kojim je bio u srodstvu po dajdži, kako bi mu osigurao mjesto u medresi. Zgrade medrese su u ono vrijeme služile za stanovanje učenika, a nastava se održavala u džamijama. U jednoj sobi je stanovalo po nekoliko učenika. Siromašniji učenici su primali hranu u imaretima, a imućniji su se izdržavali iz svojih sredstava. Vrlo je teško bilo dobiti mjesto u medresi jer je broj đaka i studenata bio velik, pa su imućniji stanovali u privatnim stanovima. Po nekoliko učenika bi se udružilo na sofri (hrani) i troškove su snosili podjednako. Žuna primi Potogiju sebi u sobu, a hafiz Šakir Pandža ga primi zajedno sa Žunom na sofru. (Žuna je umro 1893. u Sarajevu, kao imam Ferhadije i nastavnik ruždije, a Pandža 1918. kao član Ulema-medžlisa u penziji i vaiz Begove džamije.)
Potogija je ostao na naukama u Carigradu trinaest godina. Godine 1899. dobio je idžazetnamu i vratio se u domovinu. Četiri godine je za vrijeme ferija koje su trajale četiri mjeseca odlazio u Kairo i slušao predavanja na Azharu. Za vrijeme školovanja je otišao i na hadž.
Njegovi drugovi su bili reisu-l-ulema merhum Džemaludin Čaušević i šejh muderis Gazi Husrev-begove hanikah medrese hadži Ahmed ef. Hadžijamaković, sin junaka Hadžijamakovića koga je Austrija kao rodoljuba objesila.
Hadži Mehmed ef. je do smrti s poštovanjem spominjao svoje profesore, a naročito h. Ali Šerif ef. Urkubiju koji mu je izdao idžazetnamu. S uživanjem je govorio o svom đačkom životu i pojedinim zgodama i doživljajima iz tog perioda života.
Uvijek je bio naivno dobar, vrlo marljiv i veliki ljubitelj knjige. Nikad nije išao ni na kakve teferiče niti je ikada zalazio u kafane, pa su ga drugovi još u Carigradu prozvali sufi – pobožni.
Kroz svoje pedeset dvije godine službovanja vršio je ove dužnosti:
- muderis dersi-nama Gazi Husrev-begove džamije od 1. januara 1901. godine do 31. decembra 1932. godine, kada je ova služba dokinuta, a on je postavljen za džuzhana
- drugi vaiz Gazi Husrev-begove džamije od 3. januara 1909. godine pa do smrti
- zastupnik šejha – vekil Skender-pašine tekije od 1918. do 1932. godine, a zatim je postavljen za šejha Ali-pašine tekije od 1937. do 1943. godine, kada je zgrada tekije usljed regulacije ulice srušena
- džuzhan Gazi Husrev-begove džamije od 1. januara 1933. godine do smrti
- imama i hatib Čekrči Muslihudinove džamije od 1. maja 1934. do 4. novembra 1939. godine
- privremeni fetva-emin Ulema medžilsa za Bosnu i Hercegovinu od 4. januara 1937. do 8. februara 1939. godine
- privremeni pomoćnik bibliotekara Gazi Husrev-begove biblioteke od 8. februara 1939. do konca 1947. godine
Osim naprijed navedenih službi Potogija je kraće vrijeme vršio i ove službe: imam Peltek Husamudin džamije (Džinin sokak), pomoćnik muderisa At-mejdan medrese, hatib Kalin hadži Ali džamije (Čekaluša) i imam i hatib Kose Sinan džamije (Lučevac). Kako se vidi najdulje je bio muderis i vaiz.
Ondašnja vjerska uprava imenovala ga je za fetva-emina da građanstvo manje prigovara ukidanju muftiluka, što je poslužilo kao obmana i Potogije i naroda, nakon čega je, kad mu je ova funkcija prestala, postavljen za bibliotekara, da bi se bar nečim zadovoljio.
Merhum Potogija je imao mnogo štovatelja i nešto kritičara. Štovao ga je radnik, seljak, zanatlija, trgovac, žene, većina hodža i poneki intelektualac. Cijenili su njegov trud i nastojanje da živom riječju služi vjeri i narodu. Prigovarano mu je da je konzervativan i nazadan, da nije dovoljno sređen, da se slabo izražava našim jezikom i sl. Ali, objektivno rečeno, većini ovih prigovora nema mjesta, jer je on u nekim pitanjima bio i dalekovidan i napredan, a u požrtvovanosti u službi mogao je služiti kao uzor. On nikad nije napadao reforme u Turskoj, dok je uvijek vatreno propagirao da se žene ne zapostavljaju i ne prikraćuju u pravima koja im je šeriat dao. Kada je postavljen za hatiba Čekrčijine džamije on je odmah počeo prevoditi hutbu, dok to ostali hatibi nisu učinili ni do danas, te se može smatrati prvim hatibom koji je u Sarajevu počeo održavati hutbu na narodnom jeziku. Znao je biti i odvažan. Oštro je osudio rušenje turbeta i barbarsko razbijanje nišana koje je počelo sprovoditi Vakufsko povjereništvo u Sarajevu pred početak Drugog svjetskog rata, a koji bi danas predstavljali istorijske kulturne spomenike. Njega su neki vjerski i vakufski funkcioneri ismijavali kada je tražio da se ne gradi neboder o kome danas razbija glavu Vakufski sabor. Od 1908-1941. godine on je jedanput godišnje obilazio sve sarajevske džamije i u njima kazivao vaz i učio tevhid, dok je bilo uleme koji osim službe za koju su plaćeni nikad nisu ni u svojoj mahalskoj džamiji usta otvorili.
Uvijek se bavio knjigom i ostavio je iza sebe lijepu biblioteku. Naročito se bavio istraživanjem narodnih lijekova iz starih medicinskih knjiga. Zastupao je pravac pretjerane poniznosti te je stoga u nečem i postupao suprotno modernoj kurtoaziji. U društvu je bio skroman, blag i uvijek raspoložen. Svo svoje vrijeme je provodio ili sa knjigom ili u ibadetu. U životu mu je prošao samo jedan namaz kojeg nije na vrijeme klanjao, te bi se moglo reći da je u tome sahibi-tertib osoba. Zadnja dva dana svog života savladan bolešću nije mogao klanjati. Iza sebe je ostavio ženu, dva sina, dvije kćeri, brata, sestru i brojnu unučad.
Bože, Ti ga obaspi svojom milošću i rahmetom!
Izvor: Muhamed Serdarević, Trideset vazu-nasihata hadži Mehmed efendije Potogije, Udruženje građana „Mladi muslimani“, Sarajevo, 1999, str. 8-13.