Perzijska priča
Priča se da je nekada davno živio neki kralj koji je imao sve osim prstena kojeg nikada niko nije vidio i za kojeg niko nikada nije ni čuo.
Jednoga dana je pozvao svoga ministra i rekao mu: „Želim imati prsten kakav nitko nema.“
„Narediću da takav prsten bude kupljen pa makar to bilo i na kraju svijeta“, odgovori vezir, a kralj na to reče: „Ali, prsten koji ja želim ne postoji nigdje na svijetu.“
Ministar se začudi i u čudu upita: „Kakav je to prsten kakvog nigdje nema? Koje je boje, kakav je i koliki je?“
Kralj se zagleda u daljinu i reče: „Želim posjedovati prsten koji će razgovarati sa mnom.“
„Ali, Vaše visočanstvo, takav prsten ne postoji“, reče vezir.
„Ne želim prsten koji može govoriti kao što govorimo ti i ja, nego prsten na kojem će pisati nešto što će me u trenutku velikog veselja spriječiti da se uzoholim, a u trenucima goleme tuge da od boli ne preselim“, reče kralj.
„Ako takav prsten želite onda ćemo ga pronaći i u ovom našem kraljevstvu.“
„Kako“, upita kralj.
„Kupit ćemo prsten i draguljaru reći da na njemu napiše to i to“, reče ministar.
„Dobro, ali šta da napiše“, upita kralj.
Ministar zaćuta i ne progovori, a kralj se ljutnu pa povišenim tonom reče: „Zašto ćutiš? Reci šta treba napisati!“
„Ne mogu smisliti šta da na njemu napišemo. Jednostavno, takav prsten treba i meni, a ne znam šta da na njemu napišem. Nego, pronaći ćemo nekog mudrog čovjeka koji će nas posavjetovati.“
Kralja taj prijedlog obradova pa reče: „Recite da mudrac dođe što prije.“
Ubrzo se vijest o prstenu pročula širom kraljevstva pa je umjesto jednog došlo nebrojeno mnogo mudraca. I svi su dali po jedan prijedlog, ali kralj nije prihvatio niti jedan.
„O tugo idi, ah srećo priđi“, bio je jedan od prijedloga.
„Radost svijeta je moja, a tuga dušmanova“, bio je drugi prijedlog.
„Radost kupujem, a tugu prodajem“, predložio je treći.
Niti jedan prijedlog se nije svidio kralju. Nakon što su svi mudraci iznijeli svoje prijedloge, dođe red i na jednog siromaha. Kralj odluči da ga upita šta on misli o tome šta bi trebalo pisati na prstenu. On reče: „Siromah sam i ucviljen, ali znam da će sve to proći.“
„A ako ti kralj da neku veliku nagradu?“ upita vezir.
„I to će proći“, odgovori siromah.
„A ako ti ne dadne nikakvu nagradu?“ upita vezir.
„ I to će proći“, odgovori.
„Pa šta onda predlažeš da bi trebalo pisati na prstenu?“ upita vezir.
„Predlažem da kralj napiše: I ovo će proći. Kada ga neko veselje obuzme on će pogledati u prsten, pročitati natpis i shvatiti da će i to veselje proći, a kada ga tuga obuzme opet će pogledati u prsten i shvatiti da će i tuga proći. Shvatiti će da ništa na ovome svijetu ne traje vječno“, reče siromah i laganim korakom napusti kraljeve odaje.
Kralju se dopade ovaj prijedlog te ga ispisa na prstenu koji mu je pomogao da vlada dugo, mudro i pravedno.
Izvor: bosnianold.ws.irib.ir