Prepirali se Nasrudin hodža i njegova žena ko će od njih dvoje nahraniti magarca. Najzad se dogovore da će magarca nahraniti onaj ko bude prvi progovorio. Hodža se odmah povuče u jedan ugao sobe i za nekoliko sati ne reče ni riječi. To dosadi njegovoj ženi, pa ona ode komšinici. Uto uđe lopov u kuću, pokupi i odnese sve što je bilo. Nasrudin hodža, iako je sve to gledao nije ni tada rekao ni jednu riječ. Kad se žena vratila kući, našla je svu kuću razrovašenu, sanduke i ormane otvorene i prazne, pa kad još vidje da joj nema vjenčanog ruha, prekinu ćutanje i upita:
– Hodža, šta je ovo bilo?
A hodža čim je čuo da je žena progovorila, reče:
– Idi, trči, nahrani magarca! A ovo što vidiš to ti je posljedica svađe i upornosti!
(Preuzeto iz knjige Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Svjetlost, Sarajevo, 1953., str.44.)