Indijanske spiljske kuće su bile prve najamne kućerine svijeta, a istodobno neosvojive tvrđave. Smiono i s puno smisla za umjetnost ugrađeno su u prirodne šupljine kamenih stijena brojnih kanjona na jugozapadu Sjedinjenih Država. Po obliku su nalik na saće. Kockasti kompleksi su često svrstani jedan iznad drugoga kao terase, ali također i ljupko ulijepljeni u pukotine stijena.
U prethistorijsko doba prirodno kamenje je korišteno kao građevni materijal. Kasnije su graditelji prešli na adobe, opeke sušene na zraku. S početka su se spiljske kuće sastojale samo od jedne prostorije. Međutim, kasnije, u toku vremena, izgrađeni su čitavi nizovi kuća i naselja sličnim selima, s prostorijama za vršenje vjerskih obreda i za sastanke, prvi društveni domovi svijeta. „Appartementi“ su imali prema vani glatke stijene tako da su bili nalik na tvrđave, a stanovnici su se u njih mogli uspeti samo ljestvama.
Graditelji i stanovnici tih kuća bili su preci današnjih Pueblo-Indijanaca, nazvanih po njihovim spiljskim stanovima cliff-dwellers. Doba njihovog najvećeg procvata ležalo je negdje između godine 1000. i 1300. n.e., davno prije što je Kolumbo stigao u Ameriku. Cliff-dwellers bili su u prvom redu poljodjelci, ali su također sabirali plodove u preriji, lovili plijen svinutim bumeranzima i kijačama za bacanje. Njihovi potomci žive još i danas u „pueblima“, selima sagrađenim na terasama u spiljama. Vanjski im zidovi nemaju prozora. I danas se još treba na gornje katove uspinjati ljestvama.
Svaka od tih zgrada raspodijeljena je na velik broj malih prostorija čiji se pod sastoji od utabane zemlje. Sagrađene su oko unutrašnjih dvorišta, u kojima se odvija društveni život. Okrugla podzemna prostorija kiva sadrži čarobnjakov pribor. Niska klupa od ilovače pruža se duž zidova, a u dubokoj jami usred prostorije, nazavanoj sigapu, gori „vječna“ vatra.
Izvor: Roland Gööck, Lijepi tajanstveni svijet, preveo: Vlatko Šarić, Mladost, Ljubljana, 1976, str. 54.