Kada Imranova žena zatrudnje, obrati se svome Gospodaru – Allahu Milostivom – i reče:
„Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!“
A kad se porodi, i vidje da je rodila djevojčicu, reče:
„Gospodaru moj, rodila sam žensko“ – a Allah dobro zna šta je rodila – „a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.“
I Gospodar njen Merjemu primi lijepo i učini da uzraste lijepo i da joj se nađe onaj koji će se brinuti o njoj. Kako su to mnogi htjeli, i oko toga se prepirali, odlučiše da bace svoja pera od trske u vodu. Ona, Allahovom voljom, sva potonuše, a na površini ostade samo pero Zekerijje. I on preuze brigu o Merjemi, jer je tako njen Gospodar odlučio.
Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao.
„Odakle ti ovo, o Merjema?“, on bi upitao. A ona bi odgovorila:
„Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.“
A onda joj meleki rekoše:
„O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj.“
I Merjema je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila.
A kada meleki rekoše Merjemi da jojAllah javlja radosnu vijest: da će dobiti dijete čije ime će biti Mesih, Isa, sin Merjemin, da će biti viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih, te da će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao bit će čestit, ona, sva iznenađena, reče:
„Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?“
„Eto tako“, reče, „Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: – Budi! – i ono bude.“
A kad se Merjema od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor, da se od njih zakloni, uzela, Allah joj je meleka Džibrila poslao i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.
„Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!“, uzviknu ona.
„A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga“, reče on, „da ti poklonim dječaka čista!“
„Kako ću imati dječaka“, reče ona, „kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!“
„To je tako!“, reče on. „Gospodar tvoj je rekao: – To je Meni lahko, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!“
I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.
Porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme.
„Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!“, uzviknu ona.
No, melek je, koji je bio niže nje, zovnu:
„Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: – Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.“
I tako se oni, voljom Allahovom, nastaniše na jednoj visoravni sa tekućom vodom.
Kad je, poslije, Merjema s djetetom svojim porodici došla svojoj, oni se zapanjiše i uzviknuše:
„O Merjemo, učinila si nešto nečuveno! Ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.“
A ona im na njega pokaza.
„Kako da govorimo djetetu u bešici?“, rekoše.
Ali se svi zapanjiše kad začuše iz bešike glas:
„Ja sam Allahov rob“ – ono reče – „meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustao!“
I obistini se to što je dijete iz kolijevke govorilo.
Uzvišeni Allah kasnije pouči Isãa pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i posla ga kao poslanika sinovima Israilovim:
„Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napraviću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete. I da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg – zato se Allaha bojte i mene slušajte – Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je pravi put!“
Ali, nisu mu vjerovali i njegove su riječi ruglu izvrgavali.
I Isã je voljom Allahovom od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i ona je postala ptica!
Zatim je, voljom Gospodara svih svjetova, od rođenja slijepa i gubava iscijelio!
I, Allahovom voljom, mrtve oživljavao!
Oni koji nisu vjerovali povikaše:
„Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina.“
Oni u Allahove dokaze nisu vjerovali i zavjet što su Allahu dali su prekršili. A protiv Merjeme su teške klevete iznosili.
A Mesih je govorio:
„O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima niko neće pomoći.“
Oni su i dalje zastranjivali u vjerovanju svome, suprotno istini, i povodili se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravog puta skrenuli.
A kada se Isã uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je:
„Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?“
„Mi“, rekoše učenici, „mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi Poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!“
I učenici rekoše:
„O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?“
On odgovori:
„Bojte se Allaha ako ste vjernici!“
„Mi želimo“, rekoše oni, „da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.“
Isa, sin Merjemin, reče:
„O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!“
„Ja ću vam je spustiti“, reče Allah, „ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti.“
Ali oni koji nisu vjerovali i dalje su smutnju činili i napadali Allahova poslanika, a riječi Indžila s mjesta na kojima su bile uklanjali i dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. Stalno su se bunili i granice zla prelazili, a jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. I kao što su ranije ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, tako su htjeli ubiti i Isãa, poslanika Allaha Milostivog.
Allah reče:
„O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći.“
I Allah dade pa se nevjernicima pričini da su ubili Isãa i da su ga raspeli.
A nisu ga ni ubili ni raspeli, već ga je Allah uzdigao sebi. Allahova vlast je na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!
Nevjernici govore: „Allah je uzeo sebi dijete.“ Hvaljen neka je On! Naprotiv, Njegovo je sve ono što je na nebesima i na Zemlji. Njemu se sve pokorava; On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: „Budi!“ – i ono bude.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga VI, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 10 – 27.)