Islam i kulturni progres

Reci: „Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!“  (Kur'an, XXXIX:9)

Dvadeseti vijek je vijek velikih podviga u nauci, tehnici i u čitavom životu savremenog društva. Na naučnom planu to je epoha osvajanja svijeta atoma i kosmosa. Vjerski, socijalni i filozofski smisao te epohe je u povezivanju vjere i nauke i u oslobođenju razuma i intelekta u cjelini od raznih zabluda i predrasuda.

Činjenica je da je islam dosta doprinio općem naučnom razvoju čovječanstva. Kur'an je visoko uzdigao nauku i naučnike. Na ovom polju od izuzetne važnosti je uloga islama i Muhammeda, a.s.[1]

Nastanak i razvitak islamske kulture ima jasan put svog zakonitog razvoja, a nerazdvojno je vezana sa Kur'anom i Pejgamberovim imenom.[2]

Poznato je da se prve riječi objave odnose na nauku, učenje, studiranje. Sadržaj početka objave glasi:

Čitaj u ime gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! čitaj, plemenit je gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. (Kur'an, XCVI:1-5)                              

Kao što vidimo u prvim ajetima objave spominje se pismo – taj najveličanstveniji izum čovječanstva, – spomenut je pisaći pribor – pero, olovka. Iako nepismen Muhammed, a.s., kao čovjek veoma snažnog duha, dobro je poznavao savremene prilike i posjedovao širok diapazon interesovanja. Nauku i kulturu je posmatrao kao blagoslovljeno tlo za islamsku djelatnost i za obogaćivanje duhovnog života naroda. Pejgamber je često naglašavao kur'ansku istinu:

Onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim.  (Kur'an, II:269)

Muhammed, a.s., je u nizu hadisa visoko uzdigao intelektualni rad i razotkrio neznanje. U osudi materijalnog i duhovnog siromaštva naš Poslanik ide tako daleko da ga maltene izjednačava sa nevjerstvom. Muhammed, a.s., dokazuje da je proces sticanja znanja, kulturnog obogaćivanja i formiranja islamske kulture uopće sastavni dio vjere. U islamskoj koncepciji progresa kulture Muhammed, a.s., gleda na članove islamske zajednice, a posebno na ulemu, kao na stvaralačku snagu kojima pripadaju sve duhovne vrijednosti džemata, društva u kome žive i rade.

Muhamed, a.s., je riječima i djelima objasnio važnost i neophodnost kulturnog napretka muslimana. On je u svojstvu Allahovog poslanika i rukovodioca prve u svijetu, muslimanske države započeo proces stvaranja i formiranja nove – muslimanske kulture. Sjetimo se kako Resul vrši razmjenu ratnih zarobljenika: on ratne zarobljenike ne ubija niti ih zadržava već traži otkupninu, a otkupninama za pismenog zarobljenika je bila da poduči pismenosti deset muslimanskih osoba! Ovo je jedinstven i nečuven primjer u istoriji.

Razvijajući kur'anske ideje o kulturi, Muhammed, a.s., trasirao je puteve aktivnog angažovanja muslimanskih masa u toj kulturi. Resulullahov program islamske kulture i kulturne akcije potvrđen je i životnom praksom i niza halifa, a naročito u prvim stoljećima muslimanske ere.

Problemi islamskog naslijeđa, pored ostalog, i u sferi kulture u savremenim uslovima, privlače pažnju napredne javnosti. Islamska kultura predstavlja važnu kariku u općem razvojnom lancu svjetske kulture. Ovo naročito važi za period srednjeg i razvijenog feudalizma (X do XVI stoljeća). U toj svjetlosti naročita uloga pripada islamskim učenjacima (ulemi), koji ne samo da stvaraju kulturne (duhovne) vrijednosti, već i šire kulture u široke narodne mase. U ovoj oblasti djelatnosti uloga dā'ijā je bila značajna. Zbog toga danas, a i buduće rješenje pitanja inteligencije, pa prema tome i dā'ijā, predstavlja važno pitanje svake islamske zajednice.

Islamsku kulturu karakterizira naglašena crta humanizma; jedinstven stil života, i to uzeto u cjelini, od ishrane do odgojnog sistema; jedinstvena duhovna perspektiva; jedinstveno orijentirana etika.[3] U centru islamske kulture nalazi se čovjek – njegove duhovne i fizičke potrebe.

U savremenom islamskom svijetu veoma je važno pitanje kulturne saradnje uopće, a posebno između islamskih zajednica.

 

Izvor: Džemal Salihspahić, Ad-Da'wa, skripta za više razrede medrese, I dio, Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1983, str. 93-98.