Autor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić
Mnogo se govori i piše o pojmovima iman i islam, te se riječi često upotrebljavaju u vazovima i nasihatima ali, i pored toga, mnogima nije jasno šta ti pojmovi znače i kakva je razlika među njima.
Premda su te riječi sličnog značenja, a katkad i vrlo bliskog, razlika ipak postoji.
Islam, prvobitno, znači samo primanje vjere islama, ulaženje u islam izgovaranjem kelimei-šehadeta. To je jedna formalnost, ali je ipak značajan čin, koji predstavlja veliki trenutak u životu onoga, koji se je odlučio da primi tu čistu, spasonosnu vjeru – islam.
A šta je iman?
Iman znači: vjerovanje, ubjeđenje. To je sticanje čvrstog uvjerenja o pripadnosti islamu; sazrijevanje misli i svijesti o jednoj duhovnoj snazi, koja ulazi u njegovo srce, o snazi, koja u čovjeku stalno jača i koja ga visoko uzdiže.
Prema tome, put od islama do imana je prilično dug i težak. Valja se prekaliti na tome putu, valja podnijeti žrtve i proći kroz iskušenja, da bi čovjek došao do čvrstog ubjeđenja, do nepokolebive vjere; koja će prožimati svaki atom njegovog bića i pokretati ga na plemenite akcije i dobra djela.
Ova razlika između pojmova iman i islam jasno se razabire i iz pojedinih ajeta u Kur'anu.
U suri Hudžurat, u 14. ajetu, kaže Allah, dž.š., ovako:
Beduini (pustinjski Arapi, koji su tek primili islam) govore: „Amenna!“ (Mi vjerujemo!) Reci ti njima: (kaže Allah, dž.š., Svome poslaniku Muhammedu, a.s.) „Vi još ne vjerujete!“ (Nemate čvrstog ubjeđenja!) Nego recite: „Eslemna!“ (Mi smo tek primili islam!) Iman još nije unišao u vaša srca! (Vjera još nije prodrla u vaša srca niti se učvrstila u njima!)
Iz ovog ajeta razumijemo da treba da prođe vremena dok iman prodre u srce; dok se ta čista vjera – islam, prelije u čvrsto vjerovanje – iman, koji će prožimati i tijelo i dušu čovjeka, ukratko, dok musliman postane mu'min.
Ovaj nam ajet ujedno razjašnjava i pojmove: muslim i mu'min.
Muslim (ili musliman) je onaj čovjek koji je tek primio islam, koji još dovoljno ne poznaje propise islama.
Mu'min je pak onaj čovjek koji se je učvrstio u islamu, koji je stekao čvrsto ubjeđenje – iman.
Poslije Alejhiselamove smrti neka arapska plemena koja su već bila prešla na islam, otkazala su poslušnost i pokušala da se vrate u svoju staru, krivu vjeru – toliko su bili slabi kao muslimani, kao vjernici.
Kad smo objasnili iman i islam, da vidimo sad ko je mu'min?
Ko je od nas pravi vjernik, iskreni pripadnik i sljedbenik islama – jednom riječju mu'min – koji je ubijeđen da je Kur'an čista istina i koji se vlada po Kur'anu.
Na početku sure Enfal istaknuto je nekoliko temeljnih svojstava, koja treba da krase svakog muslimana i muslimanku. Zapravo, nijedan musliman koji vjeruje, ne može se nazvati pravi vjernikom – mu'minom, ako ne posjeduje ova svojstva.
Mnogo ima muslimana, ali je malo mu'mina! Koliko ih je malo, to ćemo sami moći ocijeniti, kad razumijemo ove ajete i kad razmislimo o njihovom sadržaju.
Kaže Allah, dž.š., ističući svojstva pravih mu'mina:
Pravi su mu'mini oni muslimani čija srca zadršću – zatrepere od strahopoštovanja – kad se spomene Allahove ime.
To je prvo svojstvo pravog, iskrenog vjernika. Jesmo li takvi, odmah možemo sebe ocijeniti!
Drugo svojstvo:
Kad im se uče kur'anski ajeti, kad slušaju učenje Kur'ana, to im slušanje pojačava iman.
Premda Kur'an, možda, ne razumiju, ipak uživaju i svoju dušu napajaju slušajući nekoga ko lijepo uči Kur'an. A kako tek kur'anska riječ djeluje na srca onih mu'mina koji Kur'an još i razumiju! Kur'an je, sam po sebi, mudžiza, nedostižno djelo po stilu i sadržaju. Pored toga, jedna od specijalnih osobina Kur'ana sastoji se u tome, da nam taj Kitab, što ga više učimo ili slušamo, postaje sve bliži i draži.
A to je slučaj samo sa Kur'anom! Nijedna druga knjiga nema toga svojstva! Čim jednu knjigu pročitamo, ona nam više nije interesantna! Nasuprot tome, Kur'an, kad god ga učimo, kao da ga prvi put učimo – uvijek nešto novo otkrivamo i u njegovoj ljepoti uživamo.
I po tome se vidi da Kur'an, kao knjiga, nije ljudska tvorevina.
Niko od ljudi nije u stanju sastaviti nijednu rečenicu koja bi se mogla mjeriti sa jednim kur'anskim ajetom, bilo po formi ili sadržaju. Ljudi su ostali nemoćni pred tim savršenstvom. I najveći umovi su to morali priznati.
Iz svega toga možemo zaključiti, da je Kur'an Allahova Objava. To je Njegova riječ upućena svim ljudima kao posljednja opomena. To je putokaz onima koji su zalutali, a utjeha i razgovor onima koji su u nevolji.
Treće svojstvo pravog mu'mina koje je istaknuto u citiranom ajetu, jeste:
I pravi su mu'mini oni koji se oslanjaju i pouzdaju u Allaha, dž.š.
Iskreno Ga vjeruju, od Njega pomoć traže i Njemu se predaju i povjeravaju. To je najčvršći oslonac u njihovom životu. Kad ih svi prijatelji ostave i napuste, oni ipak nisu sami. Imaju najsigurnijeg prijatelja, svoga Rabba, u koga se mogu pouzdati i koji će im sigurno u pomoć priteći.
Kao što vidimo, samo u ovom ajetu, spomenuta su tri važna svojstva svakog pravog muslimana, iskrenog i odanog vjernika.
U sljedećem ajetu dodata su još dva svojstva:
To su oni mu'mini (tj. ova gore spomenuta tri svojstva imaju mu'mini) koji klanjaju namaz i dijele sirotinji od svog imetka (daju sadaku i zekat).
Dijele i pomažu svoje bližnje i siromašne, od onog imetka kojeg im je Allah, dž.š., dao; tj. od imetka kojeg su oni svojim trudom i na pošten način zaradili, svojom snagom, umnom i fizičkom, koju im je Allah, dž.š., dao.
Samo takvim postupkom, tj. kad dijele od imetka, koji je s halalom zarađen, pravi mu'mini stiču Allahovo zadovoljstvo. Njihova duša uživa u dobru, koje čine drugima, i to im je najveća nagrada.
Dalje, u sljedećem ajetu, kaže se za takve uzorne vjernike:
Eto, to su pravi mu'mini! Oni imaju visok stepen kod svoga Gospodara (Allah, dž.š., cijeni taj njihov trud i žrtve); obećajte im oprost grijeha (ako su štogod, u svojoj prošlosti, pogriješili ili po krivom putu išli), i najljepšu nagradu. (A to je Džennet i njegove blagodati.)
Tako će sretan biti svaki musliman i muslimanka, koji budu iskreno vjerovali i Allahovim se naredbama pokoravali.
Eto, u ova tri ajeta ocrtana su glavna, temeljna svojstva jednog mu'mina, pravog, iskrenog vjernika, koji je sretan što se nalazi u dini-islamu i ponosi se time što je musliman.
Ta svojstva daju mu unutrašnji mir. On je u duši zadovoljan, a u društvu uživa ugled i poštovanje.
Svaki od nas, može se okititi tim svojstvima. To nije nemoguće. To zavisi samo od naše volje. Ako hoćemo, možemo to ostvariti. Kao što su to ostvarili prvi muslimani, ashabi. Svaki od nas, kad razmišlja o ovim ajetima, može sam procijeniti kakav je on kao musliman i do kojeg je stepena dopro njegov iman.
Kad tako pogledamo sami sebe, onda ćemo vidjeti koliko je među nama malo ovakvih pravih mu'mina, u kojih će srce zadrhtati kad se spomene Allahovo ime.
Da smo slabog imana, možemo svaki dan u praksi vidjeti i na primjerima osvjedočiti. Posmatrajmo sami sebe, kakvi smo, a kakvi bi trebali da budemo. Pogledajmo sebe, kako se ponašamo, kad zauči ezan. Čak i u tom trenutku, tako svečanom i veličanstvenom, mnogi od nas ostaju indigerentni, bezosjećajni, pa čak ne prekidaju ni posao ni razgovor koji su započeli!
To je samo jedan od mnogobrojnih primjera na kojem se može vidjeti naša slabost u imanu. Jer svaki mu'min, kad zauči ezan, ostavit će svaki razgovor i posao pa, ako i nema namjeru otići u džamiju, u džemat, barem će saslušati ezan dok ga muezzin uči.
Pa i stranci i inovjerci, dive se ezanu, jednoj tako veličanstvenoj ustanovi u islamu, koja pet puta dnevno, opominje vjernike i poziva ih na molitvu. A mi smo, katkada, bezosjećajni i gluhi. Ne čujemo glas muezzina! Ne umijemo pronaći i osjetiti slast i uživanje u tom trenutku. Toliko nas je dunjaluk zanio, a materija zarobila!
Drugi primjer iz svakodnevnog života:
Mi prolazimo pored stvari i pojava, koje naša vjera strogo zabranjuje, ali mi ne reagiramo. Ne istupamo u odbranu naše vjere i njenih svetinja! Tolika je slabost unišla u naša srca. A pravi mu'min mora reagirati na takve pojave. On je dužan, da na svakom koraku istakne svoj iman: da suzbija i otklanja zlo, a da preporučuje i radi ono što je dobro i korisno.
A naš pejgamber, Muhammed, a.s., daje nam u jednom hadisu ovakvo upozorenje:
„Ako se vi ne prihvatite dužnosti upućivanja na dobro i odvraćanja od zla, onda se lako može desiti da vam Allah, dž.š., pošalje takvu kaznu da vam ni dove neće biti kabul!“
Ovo je jedna strašna prijetnja, a mi olako prelazimo preko opomene, pa i dalje zanemarujemo svoje dužnosti u odbrani vjere.
Kao što rekosmo, mnogo ima muslimana, ali je malo mu'mina! Mnogo ima muslimana, koji su muslimani samo po formi i imenu! Toliko malo poznaju islam, a toliko su se udaljili od islama! Eto, dokle nas je doveo naš džehalet – neznanje u vjeri i nepoznavanje vjerskih propisa.
Mnogi opet misle da je dovoljno izgovoriti kelimei-šehadet pa biti musliman, a ništa islamsko u praksi ne primjenjivati. Težak im je i namaz i post i zekat, i sve su to odbacili. Srce se hoće, kažu oni.
Mnogi napuštaju farzove, a prihvataju bid'ate – štetne novotarije u vjeri.
Za mnoge je islam samo paravan kojim bi željeli da pokriju svoje grijehe i opačine, koje rade, krijući ih od drugih. Mogu ih ponekad od ljudi sakriti, ali od Allaha, dž.š., ne mogu.
Ako imaju imalo imana u svome srcu, moraju biti svjesni toga! Moraju biti svjesni opasnosti u koju sami sebe bacaju! I kad se zamisle nad svojim postupcima i kad vide da je to što oni rade protuislamsko – jer kod pravog muslimana moraju biti u skladu riječi i djela – onda ih, bar ta pomisao o njihovom grijehu, o pogrešnom putu kojim idu, može makar malo osvijestiti i dozvati pameti pa da sami sebe ukore i reknu: – Vala, ne valja ovo što mi radimo!
I, ako se u tom momentu trenutnog pokajanja obrate Allahu, dž.š., za pomoć, da im On pomogne, da bi savladali svog unutrašnjeg neprijatelja, svoga nefsa i šejtana – Allah, dž.š., će im sigurno pomoći, jer je On obećao Svoju pomoć onima koji se iskreno pokaju, koji se vrate od krivog puta i tobe dođu. Štaviše, Allah, d.š., se raduje povratku Svog zalutalog roba, koji se vraća s krivog puta i obećaje mu čak i nagradu za taj odlučni korak u životu.
Svaki musliman i muslimanka moraju, s vremena na vrijeme, sebe kontrolisati i ispitati: da li su na pravom putu, da nisu, možda, kakvim sitnim postupkom ili gestom skrenuli s toga puta.
Koliko su islamski učenjaci i veliki ljudi vodili računa o svom imanu, da im ne oslabi, koliko su sami sebe kontrolisali i ispitivali, vidi se iz mnogobrojnih primjera iz njihovog života, koji su nam ostali sačuvani i zabilježeni.
Za poznatog učenjaka Hasani Basriju, koji spada u tabi'ine – u drugu generaciju muslimana, odmah iza ashaba, priča se kako ga je jedanput jedan čovjek upitao:
– Jesi li ti mu'min?
A on odgovara ovako:
– Ako me pitaš za moj iman, za imanske šarte: da vjerujem Allaha, dž.š., meleke, kitabe, pejgambere, Sudnji dan, proživljenje poslije smrti i polaganje računa za svoja djela, onda ti mogu reći, da ja to sve vjerujem. Ali ako me pitaš da li sam pravi mu'min, u smislu onog ajeta – Pravi su mu'mini oni, čija srca zadršću kad se spomene Allahovo ime – onda ne znam da li spadam u tako uzorne mu'mine! Želio bih da budem takav, ali ne znam, jesam li dostojan te grupe ljudi! Nisam siguran u to, da li sam sebe uspio tako odgojiti, da bih se mogao svrstati u tu grupu ljudi, savršenog imana!
Tako kaže jedan od islamskih velikana, poznati učenjak Hasan iz Basre, o čijem su uzornom i čestitom životu, vladanju i pobožnosti napisane čitave knjige.
Razumije se, to on kaže iz svoje prevelike skromnosti. U stvari, on je zaista bio jedan od uzornih mu'mina, i u smislu citiranog ajeta.
Treba da se učimo na primjerima ovako velikih ljudi, te da njihove postupke i mi pokušamo primjeniti u svom životu.
Da nam Allah, dž.š., u tome pomogne, pa da ostvarimo ono što želimo, i da živimo lijepim, čistim islamskim životom, u miru i sreći, uživajući u Allahovim nimetima! Amin!
(Hutba, održana u Carevoj džamiji u Sarajevu, u petak 1. jula 1977. godine / 14. redžepa 1397. godine po Hidžri, Glasnik VIS-a, br. 4/1977)
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, priredio: Šaban Gadžo, Udruženje „Hadži Mujaga“, Sarajevo, 2015, str. 93-105.