Islamska skromnost i zadovoljstvo malim

Autor: hfz. Halil ef. Mehtić

---

Znaj da su veliki ljudi svijeta, koji se spominju po dobru, bili skromni, umjereni i plemeniti. Tako čovjek pravi sebi mjesto blizu Allaha, dž.š., i spomen kod ljudi poslije svoje smrti.

Hvala i zahvala uistinu pripadaju jedino Allahu, Stvoritelju svemira veličanstvenog, Onome koji usmrćuje i oživljava i kojem se sve vraća. Salavatu-selam Njegovom posljednjem poslaniku koji je ljudima istinski model života na ovom svijetu pokazao.

„Ko želi Džennet neka požuri sa dobrim djelima, ko se Džehennema boji, neka ne slijedi svoje strasti, ko očekuje smrt, za njega slast i uživanje ništa ne predstavljaju i ko skromno živi na ovom svijetu, nesreće će lahko podnositi.“[1]

Iskazivanje pretjerane želje za uživanjem na ovom svijetu odlika je ljudi koji površno ili uopće ne vjeruju u onaj svijet i ono što predstoji na njemu. Maksimalno udovoljavanje čulnim nagonima u vrijeme ovosvjetskog življenja ima za posljedicu, kako kaže Kur'an, nesretan kraj i osramoćenje u Džehennemu. To je vjernicima pouka da prepuštanje strastima odvodi na put kojim uzvišeni Allah, dž.š., neće biti zadovoljan i zbog čega će grešnici iskusiti kaznu u vatri. Ali, čovjek se nerado miri s činjenicom da je rastanak sa ovim svijetom neminovnost. Zbog toga smisao svoga života ne smije usmjeriti isključivo uzdizanju materije zapostavljajući pri tome svoju duhovnu stranu. Ma koliko čovjek bio naklonjen nekome ili nečemu, ipak će doći dan rastanka. Ma kako se provodio i uživao u ovosvjetskim nasladama, ipak je to, u odnosu na vječni ahiret, samo treptaj oka. U hadisu je preneseno da je Muhammed, a.s., rekao:

„Rekao mi je melek Džebrail: – Muhammede živi kako hoćeš – najzad ćeš umrijeti. Voli koga hoćeš – ipak ti se valja s njim rastati. Radi šta hoćeš – to će te odista dočekati na Sudnjem danu.“[2]

Kur'an kao opomena vjernicima

Prema tome, povoditi se za onima koji su sav svoj život podredili ovom svijetu i koji od njega uzimaju sve što im on nudi, za vjernika muslimana je zabluda – dalatet. Dunjalučki sjaj oduvijek je bio veliko iskušenje za vjernika, ali ne bi smio biti i kamen spoticanja na putu do njihovog konačnog cilja. U tom smislu, plemeniti Kur'an nudi nam primjer bogataša Karuna i njegovih savremenika:

„I izađe on pred narod svoj u svom sjaju; – Ah, da je i nama ono što je dato Karunu, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu. – On je uistinu presretan.“

„Teško vama! – govorili su učeni, – onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada…“[3]

Koliko je vjernika, povodeći se svojom gramzljivošću, pomislilo ili povikalo, kao što su rekli Karunovi podanici „Ah, da je i nama…!“, pri tome ne pomišljajući da je sjaj Karunov bio uzrokom njegove propasti.

„I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.“[4]

Pretjerana čežnja za ovim svijetom nasilje je duši koje Allah neće ravnodušno gledati, nego će je pustiti do određenog roka kada će se oči zabezeknuti nad onim šta se zbilo. Zato malodušno nestrpljenje i malksavanje vjernikovo, dok gleda one koji ovaj svijet maksimalno uživaju, Svevišnji bodri ajetom:

„A da neće svi ljudi postati jedan ummet (nevjernici), Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Svemilosnog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju, i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju, i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uživanje u životu na ovom svijetu, a onaj svijet, u Gospodara tvoga, bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali, a Njegovih se zabrana klonili.“[5]

Pretjerano uživanje nasilje je prema sebi, a posebno prema siromašnim koji u imecima bogatih, po Allahovim pravilima, imaju udio. Nikakav oblik nasilja Uzvišeni neće tolerisati.

„A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade silnici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene i kada će, žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.“[6]

Vjernik treba da bude zadovoljan onim što mu je Uzvišeni stavio na raspolaganje i upotrebu i da bude svjestan da Allah zna šta je za njega najbolje. To nikako ne smije značiti da je vjernikov položaj – pasivnost i neosnovano čamljenje u prostorima bijede i siromaštva. Naprotiv, on je stimulisan vječno važećim podsticajima Allaha i Njegova Poslanika na akciju i rad, i to do kraja pošten i častan rad u kojem niko ne smije biti obespravljen. Bogatstvo stečeno poštenim radom od velike je koristi svakom muslimanu i široj ljudskoj zajednici, i ono je, s aspekta islama, poželjno i pohvaljeno. Znano je da bi bez imućnih i darežljivih muslimana mnogi korisni poduhvati ostali samo ideja i neostvarene želje. Tako privređujući vjernik ne smije biti zatvoren u svoje egoističke i prizemne interese u kojima dominiraju prohtjevi i lično uživanje. Vjernik ne bježi od bogatstva, ali ni ne nastoji postati bogat po svaku cijenu, ne birajući sredstva. On se trudi i moli Allaha da blagoslovi njegov rad i učini ga berićetnim kako bi na taj način koristio sebi, porodici i široj zajednici. Rad je sredstvo za približavanje Allahu, dž.š., a ne cilj. To je vjernikova orijentacija u životu, jer on ima na umu riječi Uzvišenog Allaha kad kaže:

„Onom koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti u kome će se osramoćen i odbačen peći.“[7]

Zadovoljstvo duše je najveće bogatstvo

Iskreni vjernik radi za ovaj svijet koliko će ostati na njemu, a i za budući. Zato je on zadovoljan onim što ima, zbog čega na idealan način eliminiše nezasitost svoga nefsa. Takav odnos naspram materijalnih dobara Pejgamber je nazvao neizmjernim bogatstvom, rekavši:

„Budite zadovoljni i onim što imate, jer je kana'at (zadovoljstvo onim što se ima) neiscrpno bogatstvo.“[8]

Drugom prilikom je rekao:

„Ko osvane siguran u svojoj sredini, zdrav, sa dovoljno hrane za taj dan, tome kao da je dato sve bogatstvo ovoga svijeta.“[9]

Neiscrpno bogatstvo ogleda se u duševnom zadovoljstvu koje čovjeku život čini lijepim i ispunjenim. Takav osjećaj bodri ga u životu i daje mu snagu za savladavanje svih životnih prepreka, za razliku od ljudi koji i pored bogatstva i izobilja osjećaju duševne tegobe i bezizlaznost iz životnih bura. Jedan od takvih, bogati američki industrijalac, nakon što je iskusio sve draži ovoga svijeta, nije vidio razloga ni smisla za daljnjim življenjem pa je pribjegao samoubistvu – trovanjem tabletama. Kada je, ipak, bio spašen i osviješćen, upitali su ga zašto je to uradio i pored svih zadovoljstava, odgovorio je: „Biti bogat ne znači biti i sretan.“ Švedska je država sa najvećim životnim standardom u Evropi, ali je prva i po broju samoubistava. Ovim primjerom, i nizom drugih, potvrđuje se Alejhiselamova izreka:

„Pravo bogatstvo je bogatstvo duše.“[10]

Pravu sreću i zadovoljstvo Allahov Poslanik, s.a.v.s., slikovito je prikazao u ovom hadis:

„Sretan je i spašen onaj koji je primio islam, kome je njegova opskrba dovoljna i kome je Allah dao da je zadovoljan onim što ima.“[11]

Zato, dragi brate i sestro, nastoj se odgajati tako da, bez obzira na svoje stanje i prilike, budeš u duši zadovoljan, jer osjećaj duševnog zadovoljstva je blago ovog svijeta. U tome ćeš uspjeti ukoliko se uspiješ priviknuti na umjerenost: u oblačenju – gdje će ostati i koji haljetak za golog, u čijoj će se hrani naći udio i za gladnog, a u čijoj će kući biti mjesta i za nezbrinutog. Uživati dok pomažeš svome bratu i sestri u vjeri ili bilo kojem čovjeku najljepši je duševni ugođaj. Znaj da su veliki ljudi svijeta, koji se spominju po dobru, bili skromni, umjereni i plemeniti. Tako čovjek pravi sebi mjesto blizu Allaha, dž.š., i spomen kod ljudi poslije svoje smrti. Pretjeranost, rasipništvo i r askalašenost svake vrste su prezreni. Ono što je mubarek Pejgambera, a.s., pored ostalog, činilo velikim u očima njegovih sljedbenika i neprijatelja, i prošlih i budućih, upravo je mogućnost za uživanjem koje se on svjesno odrekao, kako bi mogao više pomagati drugima. Onaj ko ima iskren i jasan ideal u životu, pretjerano uživanje uvijek mu zasmeta na putu njegovog ostvaraivanja. Zato, nemoj prodavati vječni užitak za trenutni, jer ćeš izgubiti oba. Teži vječnom i uzvišenijem, pa ćeš istinski uživati i na ovom i na budućem svijetu!

Poslanikov, s.a.v.s., odnos prema ovosvjetskom životu

Osvrnemo li se na životopis Vjerovjesnika, s.a.v.s., vidjet ćemo da je on ponekad ublažavao glad sa nekoliko hurmi, a dešavalo se i da, kako kaže Nu'man bin Bešir, „nije imao pojesti ni koliko jednu odbačenu hurmu…“ u vjerodostojnim predajama se spominje da se danima sa krova njegove kuće nije primjećivao dim, što je znak da je danima jeo suhu i najskromniju hranu.

Iako mu je nuđeno bogatstvo kakvo su imali najmoćniji carevi, on je, ipak, svojom vanjštinom odavao lik skromnog čovjeka, toliko skromnog kako nam je prenio njegov vjerni ashab Ebu Bekr, prateći ga i ulazeći s njim u Medinu u vrijeme Hidžre, da je narod, ne znajući, izražavao dobrodošlicu Ebu Bekru, zbog toga što je njegova odjeća bila bolja od Pejgamberove, a.s. „Istinski sam se zastidio zbog toga“, pričao je kasnije Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan s njim, koji je iskoristio prvu priliku i zamijenio svoju odjeću slabijom. „Zar ja mogu biti i u čemu bolji i ispred Resulullaha“ – objašnjavao je kasnije. Bez obzira, dragi brate i sestro, što se danas masovno žalimo na neimaštinu, ako uporedimo naš životni standard sa standardom ashaba Poslanikovih, s.a.v.s., ustanovićemo da i najsiromašniji među nama žive bolje i lagodnije od Poslanika i ashaba.

Ebu Musa el-Ašari, r.a., pripovijeda da je majka pravovjernih h. Aiša, r.a., iznijela dva Vjerovjesnikova, a.s., odjevna predmeta, rublje i košulju koji bijahu od vrlo grubog materijala, a zatim rekla:

„Evo, u ovome je na ahiret preselio Allahov Poslanik, s.a.v.s.“[12]

Vjerni prenosioci njegovog životnog puta zabilježili su i ovo: „Poslanik nije imao ni roba ni stoke. Imao je samo bijelu mazgu, oružje (mač i slično) i nešto zemlje. Odredio je da se prihodi sa zemlje troše na njegovu obitelj, a ostatak da se preda na raspolaganje državnoj blagajni. Nije imao ništa, ili gotovo ništa što bi ostavio u nasljedstvo. Čini se da je njegov mač ostao zetu Aliji. Kad je donio odluku o svojim dobrima, upitao je svoju suprugu Aišu šta je uradila s novcem (7 dinara) koji je imala. Ona ih izvadi, a Poslanik naredi da ih odmah podijeli siromašnima, rekavši da ga je sram pojaviti se pred Bogom s tolikim iznosom u svom vlasništvu.“[13]

Nakon svega, za svakog ko je iskren prema sebi, uočljivo je da naš način života ni izbliza ne sliči životu Allahovog Poslanika. Megalomanija je itekako prisutna u svakom pogledu, počev od gradnje luksuznih kuća i njihovog unutrašnjeg uređenja, što je naša svakidašnja praksa. Nadamo se da mi nismo potomci koji su spomenuti u Kur'anu u ajetu koji glasi:

„A njih zamijeniše nevaljali potomci, koji namaz napustiše i za svojim prohtjevima i požudama pođoše, oni će sigurno zlo proći.“[14]

U cilju zauzimanja što ispravnijeg odnosa naspram ovog materijalnog svijeta, za kraj navedimo još nekoliko Poslanikovih, a.s., hadisa:

„Četiri osobine se teško mogu naći kod čovjeka:

– šutnja, kao početni oblik pobožnosti

– skromnost

– zikr – spominjanje Allaha, dž.š., i

– zadovoljstvo s malo.“[15]

„Skromnost donosi čovjeku dostojanstvo i plemenitost, pa budite skromni da bi vas Uzvišeni Allah uzdigao.“[16]

„Onoga ko živi umjereno Allah će obogatiti.

Onoga ko rasipa svoj imetak Allah će osiromašiti.

Ko bude skroman i ponizan, Allh će ga uzvisiti,

A ko se oholi, Allah će ga poniziti.“[17]

„Ebu Umame, r.a., veli da je Alejhisselam, savjetujući druge, govorio:

– Čovječe! – Za tebe je bolje da žrtvuješ višak, jer ako ga zadržiš onda je to zlo za tebe. Niko te neće kritikovati ako budeš skromno živio. Zato, počni darivati od svoje porodice.“[18]

Gospodaru, podari nam dobro na ovome, a i na onome svijetu i sačuvaj nas od Vatre. Oprosti nam grijehe i pretjerivanja u postupcima našim, učvrsti nas na Tvome putu i pomozi nas protiv kjafira. Amin!

 

Izvor: Halil Mehtić, Vazovi, Udruženje građana „Selam“, Zenica, 2004, str. 165-174.