Još jedna od zabranjenih stvari (koja spada i u oblike ogovaranja) je ismijavanje i izrugivanje. Premda ovaj oblik i sam proizlazi iz nekih drugih činilaca i poticaja, koje valja razmotriti na odgovarajućem mjestu, sada ćemo se ipak posvetiti raspravi oko bližih činilaca ogovaranja (tj. onih koji neposredno utječu na činjenje ogovaranja), a nema sumnje da ismijavanje i izrugivanje spadaju u te činioce koji ljude slabog vjerovanja često potiču na ogovaranje. Naravno, ima i onih ljudi koji se koriste ismijavanjem kako bi drugima srozali ugled u društvu, ili se koriste tuđom čašću i ugledom kako bi na nekom sijelu zabavili i nasmijali prisutne, pa oponašajući način na koji neko hoda, govori, jede, itd. bilo pokretima ili aludiranjem, ili nekako drugačije, uzimaju druge ljude za predmet ismijavanja, zadovoljavajući tako svoje osjećanje samodopadljivosti i osvetoljubivosti. Gazeći tako čast drugih ljudi oni u najmanju ruku zabavljaju svoje društvo i one koji ih slušaju. Upravo iz tog razloga Kur’an Časni oštro odvraća od takvog postupka, kudeći ga kao nasilje i nepravdu i naređujući svima onima koji su ga počinili da se pokaju. U Kur’anu stoji:
O vi koji uzvjerovaste, neka se muškarci jedni drugima ne izruguju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju razvratnim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – pa oni su onda nasilnici. (El-Hudžurat, 11)
Neki od tumača Kur’ana o povodu spuštanja gore navedenog ajeta kažu: “Ovaj ajet je spušten u povodu slučaja Sabita ibn Kajsa ibn Šemasa, koji je bio nagluh. Svaki put kada bi dolazio u džamiju ljudi bi mu pravili mjesta da ode i sjede kraj Poslanika, s.a.v.a. Jedno jutro je rano došao u džamiju nakon što su ljudi klanjali sabahski namaz i posjedali svako na svoje mjesto. Gledajući da po svom svakodnevnom ustaljenom običaju sjedne blizu Poslanika, s.a.v.a., Sabit poče razmicati ljude govoreći im: “Mjesta, napravite mjesta, da sjednem kraj Poslanika.” Na kraju mu neko reče: “Sjedi ovdje!” Sabit ode i tu sjede, ali je bio jako ljut što mu nisu dopustili da sjedne blizu Poslanika. Nakon što se razdanilo, Sabit ljutit upita: “Ko je taj čovjek?” Čovjek mu se predstavi. “Jesi li ti sin te i te žene?” upita Sabit, oslovljavajući majku toga čovjeka nazivom koji se u to vrijeme (tj. u vrijeme neznaboštava) smatrao pokuđenim. Čovjek se posrami i od stida obori glavu. Potom je objavljen ovaj ajet.”[1]
Mjerilo i vaga svih vrijednosti kod Uzvišenog Boga su bogobojaznost i čednost.[2] Stoga, niko nema pravo smatrati drugoga beznačajnim niti ikoga gledati s visine, jer moguće je da baš taj neko bude ugledan kod Boga.
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog Samed Jelešković), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011, str. 206-208.
[1] Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 9, str. 135.
[2] U Kur’anu Časnom navodi se pet mjerila za određivanje vrlina i prednosti među ljudima, a to su:
a) Bogobojaznost, pa se kaže:
…Kod Boga je od vas najbolji onaj ko je najbogobojazniji… (El-Hudžurat, 13)
b) Razum i promišljanje (korištenje razumom) koji su ishodište svih drugih vrijednosti, na što ukazuju i brojni kur’anski ajeti.
c) Borba na Božijem putu, pa se kaže:
Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na putu Božijem bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Bog će odlikovati čitavim jednim položajem nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Bog će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu. (En-Nisa’, 95)
d) Vjerovanje.
e) Znanje. Znanje i vjerovanje su dva temeljna mjerila i dva stuba lijepog stabla vrline i čovječnosti. Časni Kur’an o tome kaže:
…Bog će na visoke položaje uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je znanje dato… (El-Mudžadele, 11)
Međutim, treba znati da bogobojaznost vrjednija od svih drugih vrijednosti, štaviše, bogobojaznost je osnova i stub svih drugih vrijednosti, budući da bez nje ni znanje neće biti korisno, niti će borba otvoriti put, niti će razum vodič biti, niti će vjerovanje odvesti čovjeka do željenog odredišta. Tek na polju bogobojaznosti razum poima istine, a znanje rješava teškoće. Sve one pohvale i bodrenja na stjecanje znanja uslovljene su činjenicom da su ciljevi obrazovanja i učenja spoznaja Istine, svijest o odgovornosti, služenje Božijim robovima, stjecanje Božijeg zadovoljstva; u protivnom, ishod znanja bit će onakav kakvim ga vidi Rumi:
Nečasna naučit vještini i znanju
To je k’o hajduka učit’ mačevanju
Bijesnome pjancu mač da je u ruci
Bolje je neg’ podlog naučit nauci
Znanje i imetak, položaj i novac
U rukama podlih smutnje je povodac.
(Mesnevija, IV, str. 693)